Bal pod maskama

Ulogujte se da dodate predstavu u listu zelja
0.0

Broj ocena: 0;

Bal pod maskama

Premijera: 22. Jan 2005.
Pisac: Đuzepe Verdi, Režija: Božidar Đurović

Igraju:

Rikardo, grof od Varvika guverner države Boston - Hon Li / Janko Sinadinović  
Renato, njegov sekretar - Marko Kalajanović, k. g.  
Amelija, Renatova supruga - Katarina Jovanović / Jasmina Trumbetaš Petrović 
Oskar, guvernerov paž - Ivanka Raković / Sofija Pižurica  
Ulrika, vračara - Jelena Vlahović / Nataša Jović Trivić  
Silvano, vojnik u službi Rikardovoj - Miodrag Matić / Aleksandar Pantelić
Samjuel, zaverenik protiv Rikarda - Vuk Matić / Miloš Đuričić
Tom, zaverenik protiv Rikarda - Dragoljub Bajić / Pavle Žarkov
Sudija - Darko Đorđević / Igor Matvejev  
Amelijin sluga - Danilo Stošić*  
Arlekin - Aleksandar Paunović 
Kolombina - Ivana Vidmar 
Pjero - Gavrilo Rabrenović 

Libreto po Skribu: Antonio Soma, Dirigent: Bojan Suđić / Ana Zorana Brajović, Scenograf: Aleksandar Zlatović, Kostimograf: Ljiljana Orlić, Autor scenskog pokreta: Ferid Karajica k.g.



Opera Bal pod maskama spada među najpopularnije opere Đuzepea Verdija. Muzika opere je upravo u svakom taktu inspirisana, melodijska invencija neiscrpna, majstorstvo autora u ubedljivom i jezgrovitom muzičkom slikanju radnje i scene – nedostižno. Posle RigoletaTrubadura, Verdi je ne samo najpoznatiji već i najviše cenjeni i poštovani operski kompozitor u Italiji. I van domovine se oduševljavaju njegovim melodijama, tako da Pariska opera kod njega poručuje Sicilijansko večernje. Opera Simon Bokanegra, u martu 1857. na premijeri u Veneciji nema uspeha, i ozlojeđeni maestro se bavi raznim drugim poslovima, tražeći kao uzgred siže za dobar libreto. Ruj Blaz Viktora Igoa mu ne odgovara sasvim, jedna drama Gutijersa i Kralj Lir dolaze u uži izbor, a u septembru 1857. Verdi se konačno odlučuje za opersku obradu poznatog ubistva švedskog kralja Gustava III, 16. marta 1792. godine na maskenbalu u Stokholmskoj operi. Poznati pozorišni pisac Skrib je napisao dramu Gustav III, koju su za operski libreto već bili upotrebili kompozitori Ober i Merkadante. Verdi smatra da je libreto Skriba grandiozan, dobar i lep, ali dodaje u jednom pismu da je libreto i konvencionalan, kao i svi drugi! Pisac i advokat Antonio Soma se prihvata rada na poboljšanju libreta. Verdi najaktivnije učestvuje u ovom dorađivanju i stalno traži izmene, poboljšanja, podstičući Somu da ne štedi „osvedočen poetski žar“ (...)
Januara 1858. Verdi stiže u Napulj, samo dan posle pokušaja atentata na Napoleona III. Cenzura ne prihvata libreto i traži bitne izmene: glavni junak mora biti neki veliki gospodin tako da bi svaka pomisao na određenog vladara bila izbrisana, žena prijatelja mora biti njegova sestra, scena sa vračarom se mora dešavati u doba kada se u to verovalo, opera mora biti bez baleta, ubistvo se ne sme prikazati na sceni, scena sa izvlačenjem imena se mora izostaviti (...) Na sudu Verdi traži da se utvrdi šta je od prvobitnog libreta ostalo u preradi cenzure: „Naslov – ne, pesnik – ne; karakteri – ne; situacije – ne; izvlačenje – ne; bal – ne. Maestro koji poštuje sebe i svoju umetnost ne može pristati na takvo obeščašćenje i kao tekst za muziku pisanu za nešto sasvim drugo primiti gluposti koje ruše osnovne principe dramatike i vređaju savest umetnika“. Mnogi ugledni građani Napulja ustaju u odbranu Verdija, među njima čak i brat vladara, grof od Sirakuze, tako da je kralj prinuđen da lično interveniše i Verdi biva oslobođen obaveza prema Teatru „San Karlo.“ Pozorište „Apolo“ u Rimu se interesuje za operu, i Verdi i Soma prihvataju formalne izmene koje predlaže cenzura. Mesto radnje se prebacuje u Boston, a naslov Osveta u dominu menja se u Bal pod maskama. Imena svih lica se, takođe, moraju promeniti: od kralja Gustava III postaje Rikardo, grof od Varvika, od Ankarstrema postaje kreolac Renato, spiritistkinja Arvedson postaje čudna vračara Ulrika, zaverenici-grofovi Horn i Ribint postaju Tom i Samuel, a Kristijan postaje mornar Silvano. I Verdiju je bilo, kao i današnjem gledaocu, naravno jasno da u puritanskoj Novoj Engleskoj nikada nije bilo ljudi i situacija iz libreta, već da se radi o evropskim dvorovima krajem osamnaestog veka. To je shvatila i publika na premijeri tokom karnevala 1859. godine (17. februara) pa je oduševljeno skandirala maestru. Dolazi do patriotskih manifestacija, jer je Kavur sklopio savez sa Francuskom protiv Austrije, koja još drži znatne delove Italije pod okupacijom. Verdi, odnosno anagram kompozitora, postaje simbol ujedinjenja i oslobođenja domovine. Bal pod maskama brzo osvaja sve operske scene sveta. U Parizu se radnja prebacuje u Napulj, na drugim scenama u druga područja sveta (...)
Od prvih taktova uvertira nas uvodi u radnju. Tema odanih dvorjana prekida se nastupom teme zaverenika u sablasnom stakatu. Ljubavna čežnja Rikarda osvaja svojom kantilenom, ali se upliće zaverenička tema. Verdi kontrapunktskom veštinom dokazuje da i u operi stari uzori mogu odlično poslužiti. U arijama Verdi prekaljenim majstorstvom svakom liku i karakteru daje prostor i izraz. Rikardo je dobio francusku eleganciju i smisao za šalu, dok je Oskar gotovo raspušten, razigran do krajnosti, nestašan i obesan. Ulrika je samo sa nekoliko tonova potpuno isklesana, jasna i sudbonosna. Amelija je iskrena, ali i potresna, tragična u svom unutrašnjem sukobu između dužnosti i čežnje. Verdi uspeva da lapidarno muzički označi mesto radnje i situaciju: uvodni akordi nas iz sjajne palate guvernera prebacuju u tajnovitost Ulrikine pećine. Stratište – strašno mesto u ponoć, i unutrašnji nemir Amelije dati su nedvosmisleno u uvodnoj muzici drugog čina. Jecaj oboe neponovljivo odgovara početku Amelijine arije, kao što neumitni limeni duvači tumače Renatovu rešenost. Ironiju, podsmeh i sarkazam na završetku drugog čina posle otkrivanja Amelije, Verdi je ponovio samo u Falstafu. Zloslutno izvlačenje imena izvršioca ubistva uz stravičnu trubu i podzemni timpan mogao je izmisliti samo najveći operski majstor. U ansamblima svaka ličnost peva svojom intonacijom – melodijom, tako da su nam likovi i karakteri još jasniji. Posle Ulrikinog proročanstva, Rikardo pokušava uz šalu i smeh da prekine opštu smetenost, ali zaverenici iskazuju svoju neugasivu želju za osvetom. Verdi ne postaje slepi sledbenik upotrebe lajtmotiva, tako da se zaverenička tema ne javlja u trenutku ubistva na balu, već samo kada je to potrebno. Oproštajna scena Amelije i Rikarda kao muzičku pratnju ima menuet orkestra na balu. Verdijeva orkestracija je u celini prefinjena, tako da vrlo često traži i nalazi kamerna, ali izražajna rešenja (...)