Moja ti

Atelje 212 | Drama
Ulogujte se da dodate predstavu u listu zelja
9.3

Broj ocena: 7;

Moja ti

Premijera: 21. Sep 2017.
Pisac: Olga Dimitrijević, Režija: Aleksandra Milavić Dejvis

Igraju:

Dragica, od nje sve počinje - Svetlana Bojković
Ruža, dobra vila - Gorica Popović
Zagorka, nezgodan igrač u penziji - Tatjana Bošković
Ivana, partizanka ex machina - Sofija Juričan
Ivanin sin, pisar i još poneko - Ivan Mihailović

Dramaturgija: Dimitrije Kokanov, Scenografija: Marija Kalabić, Kostimografija: Maria Marković, Kompozitorka: Anja Đorđević



Drama Kako je dobro videti te opet prati sudbinu četiri prpošne starice, „žive arhive socijalizma” (kako ih autorka opisuje), koje se ovde i sada, u svetu koji više ne gubi smisao nego ga uopšte nema, bore za pravdu (koje nikada i nije bilo na pretek, da se razumemo). Otuda ne čudi što se na početku teksta kaže: „Mračno je i mnogo mračno a biće još mračnije.” Pitanje je samo, dakle, šta pravda dođe nama, a šta pravda kaže da mi dođemo njoj. Sve drugo su trice. 

Baš kao i u drugim tekstovima Olge Dimitrijević (Narodna drama, Radnici umiru pevajući) i ovde se fenomen društveno-političkog sunovrata plasira sirovo – ali ne bez osećajnosti, nikako jednodimenzionalno i fatalistički, kao nešto što je beznadežno. U stilu pisanja prepoznaje se specifičan autorski sistem. Smeo i utemeljen. Sa jakim ironijskim otklonom. Sistem koji podrazumeva preplitanje prošlog, sadašnjeg i budućeg vremena, preplitanje dramskog i dnevnički intimnog, preplitanje stihova i proze, poništavanje jasne granice između replika i didaskalija. Plus ex-yu pop-kultura. Sam naslov drame upućuje nas na „Nove fosile”, a na tu play-listu odmah valja dodati Radojku Šverko i Terezu Kesoviju, Miroslava Ilića i Mišu Kovača, Vidu Pavlović, Indekse, Nadu Topčagić i (obavezno!) partizanske pesme. 

Jer junakinje drame imaju impresivan staž koji podrazumeva period pre i posle Drugog svetskog rata, život u ušuškanom SFRJ komunizmu, raspad zajedničke države i tranziciju koja ima nameru da ih satre. Međutim, uprkos svojim godinama (najmlađa ima sedamdeset pet a najstarija devedeset), četiri heroine „čiji svet polako nestaje” ne priznaju starost kao poraz. Bez jeftinog sentimentalizma bore se za solidarnost i manjinska prava i pri tom ne hodaju, nego trče i jurišaju.Kako je dobro videti te opet je poetična, duhovita i na momente melanholična dramska slika, u šesnaest prizora, sa prologom i epilogom. I sa svim potrebnim predispozicijama za nastanak dugovečnog scenskog blockbustera o životnom dobu kada ljudi odbijaju da traće vreme radeći ono što ne žele. Na prvi pogled, reklo bi se drama o starosti i nostalgiji. Suština je ipak baš u suprotnom. U dugovečnosti i u uspomenama. U dirljivoj osećajnosti glavnih junakinja, u njihovom
nemanju straha od smrti, u nestalnim iskrama lepote koju pronalaze unutar evro-reformatorske bede u kojoj žive. Veće od života. Reklo bi se da je to njihov moto. 

Slobodan Obradović