1968: Ništa se nije promenilo i sve je drugačije


Jučerašnji dan pratećih programa Bitefa bio je posvećen sećanju na Borku Pavićević. U Centru za kulturnu dekontaminaciju izvedena je predstava „Autentična tumačenja: ’68“  Ane Miljanić , nakon čega je održana tribina „Borka na Bitefu“, na kojoj su o Borki govorili Vera Konjović, Beka Bučo, Katarina Pejović, Ana Miljanić i Ivan Medenica.

Borka je volela jun, letnju garderobu i miris cvetalih lipa u leto, a volela je i Beograd.

A kako je izgledao Beograd te 1968. godine? Mirisao je na revoluciju. Vrveo je od mladosti, ključao od ideala.

drugi-dan-polifonija-bitef53

Za jednake uslove života svim studentima! Za smanjenje socijalnih razlika! Dole crvena buržoazija! Hiljade studenata pobunilo se protiv izdatih ideala. Dekani svih fakulteta proglasili su sedmodnevni štrajk. Radnike je država sprečila da se pridruže, ali oni su materijalno podržali studente koliko su mogli. Ceo Beograd digao se na noge. Podršku revolucionarima pružaju Desanka Maksimović, Branko Ćopić, Matija Bećković, Vasko Popa. Stevo Žigon drži svoj čuveni govor Robespjera iz  „Dantonove smrti“. Dolaze i kolege iz Zagreba. Za to vreme rektor Univerziteta je u Nemačkoj na putu i ne vraća se, studenti se šale da putuje biciklom. Milicija pokušava da razbije demonstracije, studenti traže da se osude odgovorni za napad na njih. „Politika“, „Večernje novosti“ i Televizija Beograd šalju neobjektivnu sliku o dešavanjima, zahteva se da se mediji oslobode.

U publici je na predstavi bila i jedna studentkinja koja je pola predstave preplakala.

Zašto i mi moramo da bijemo njihove bitke? Zašto ih ne bijemo ovako silno? Gde su studenti, gde su profesori, gde su ljudi? Zašto se ništa nije promenilo već pedeset godina i zašto su svi političari isti? Neću! Nije fer! Neću da slušam o  ’68, hoću da je živim. Hoću da se borim za ideale i hoću da se borim svim svojim bićem. Jesam li besna, poražena ili nadahnuta? Ne znam. Znam samo da sam usamljena. Ništa se nije promenilo i sve je drugačije.

Sećanja Borke Pavićević i drugih učesnika studentskih demonstracija glumci prepričavaju jednostavno, prirodno, obraćajući se direktno nama. Ne kriju se iza likova, oni nam pričaju ovu priču, povremeno uskačući u kožu nekog šezdesetosmaša. Njihov govor je tako jednostavan i iskren da sve izgleda kao da se dešava sada i ovde, spontano i bez scenarija. Ipak, nije uvek jednostavno ispratiti njihove razgovore. Toliko informacija, uzroka i posledica, ideja, i sve to u tri sata, koliko traje predstava. Po reakcijama publike,  čini se da je to i više nego što je bilo neophodno da se ispriča ova priča. Sa druge strane, Borka i šezdesetosmaši zaslužili su da bude još duža.



Povratak na vesti


Ukoliko želite da naš rad podržavate iznosom koji sami određujete na mesečnom nivou, kliknite ovde: https://www.patreon.com/hocupozoriste