Jasna Žmak: „Ono što nas mijenja je proživljeno iskustvo”

Dok je 58. Bitef u jeku, iskoristili smo priliku da razmenimo par replika sa Jasnom Žmak, dramaturškinjom, autorkom i izvođačicom predstave „this is my truth, tell me yours” koja nam, na sebi svojstven način, sa scene daje uvid u odgovornost umetnika prema pozorištu, ali i obratno – a povod ovog intervjua upravo je taj što smo smatrali da ne bi bilo naodmet na trenutak zaći i iza scene i pitati autorku o konkretnim i apstraktnim stvarima, koje stoje iza nastanka ove predstave.

Ako se koristimo formalnim jezikom, gledamo autopoetičku predstavu, ujedno i prvu gde ste u ulozi izvođacice. Neformalno, u pitanju je jedan autopoetički „rant” o svemu što autorku čini anksioznom. Otkud odluka da se iz dramaturske pozicije „iza scene” stane na scenu u funkciji autorice/izvođačice i progovori o tome?

Definitivno ne bih opisala svoju predstavu kao „autopoetički rant” jer mi nije bio cilj ni na koga se iskaljivati već jednostavno ponuditi viđenje pozorišne umjetnosti i dijela njenih problema koji se tiču umjetničke odgovornosti, a koji su zapravo vrlo lako rješivi. Iako se u pozadini mojeg odnosa s umjetnošću definitivno nalazi puno frustracije, bilo mi je bitno da predstava ne bude samo to nego da bude istovremeno i topla i smiješna i ranjiva i teška – a da bi mogla postati sve to jedino rješenje je bilo da u njoj ja stanem na scenu i progovorim iz sebe o sebi.

Koliko je anksioznost umetnika lična, koliko kolektivna, a koliko politička?

Ako govorimo o korijenima anksioznosti, mislim da je, kao s mnogo drugih stvari u našim životima, u pitanju uvijek kombinacija bioloških, socijalnih i psiholoških faktora, tako da se definitivno ne može prstom uprijeti na samo jedan izvor. Naravno, i nažalost, u našem se društvu prečesto stvari svode isključivo na osobnu odgovornost, a zaboravljaju se širi strukturni problemi poput, recimo, potplaćenosti i nesigurnosti od kojih pati većina poslova u kulturnom polju. Kada bi se na infrastrukturnoj razini poboljšali uvjeti rada, definitivno bi se i velik dio anksioznosti od koje pate umjetnici i umjetnice otopio.

Šta je blueprint Ženskog jezika na sceni? Za šta danas mozemo suvereno reći da je par ekselans feminističko pozorište?

Za mene je puno bitniji onaj feminizam koji se događa behind the scenes, od onoga koji se događa samo na sceni, jer takav feminizam prečesto ostaje samo deklarativan. Više sam puta imala prilike gledati predstave koje se recimo bave kritikom eksploatacije, a potom saznala da je dio autorskog tima bio žrtva bullyinga. Dakle, feminističko kazalište je za mene ono u kojem se suradnicei međusobno poštuju i podupiru, ono u kojem autori/ce promišljaju o vlastitoj poziciji, o ulozi u društvu, o tome što sa pozornice žele reći…

Da li dijalektika seksualnosti u svom sirovom obliku moze danas naći mesto u mejnstrim pozorištu?

Ako mislite na knjigu Shulamith Firestone „The Dialectic of Sex” vjerujem da bi to bio jedan poprilično zahtjevan zadatak za adaptaciju i nisam sigurna koliko bi takav naslov našao prostora na mainstream pozornicama. Ako pak pod „dijalektikom seksualnosti u sirovom obliku” mislite na neke seksualno eksplicitne scene, iz mog iskustva su te scene u suvremenom kazalištu prečesto nemotivirane i spektakularizirane, ali to ne znači da seksualnost treba zabraniti ili cenzurirati, samo joj treba pametnije pristupati.

Da li je mejnstrim pozorište inherentno patrijarhalno? Da li je (ženska) istina još uvek osuđena na alternativne scene i koji je put odatle da se ona osvetli na velikim pozornicama?

Da, jedan dio problema je definitivno dominacija muških autora u repertoarima većine kazališta, za prošli su Bitef Olga Dimitrijević i Maja Pelević radile i predstavu o tome. I zbog toga se i dalje puno češće bavimo muškim likovima, muškim problemima, muškim perspektivama. No jednako je velik problem i to da su mehanizmi na kojima počiva većina kazališnih procesa vrlo patrijarhalni – Redatelj je bog i batina (često čak i kada je žena!), svi ostali služe Njegovoj velebnoj ideji i njihove su sitne duše podređene Njegovom genijalnom umu. Ne gajim utopijske ideje u nužnosti dehijerarhizacije svih procesa, samo vjerujem da i hijerarhija može počivati na fer, transparentnim i uvažavajućim odnosima.

Kako stoji u neslužbenom opisu predstave, umetnost je dosta sjebana. To će samouvereno reći svaki autor, ali ne i publika – ili makar, dosta ređe ćemo čuti to od nje. Zašto je umetnost (auto)destruktivna po autora, a na publiku deluje isceljujuće?

Ne vjerujem da umjetnost na publiku djeluje samo iscjeljujuće, mislim da se svaka osoba u svojem životu nagledala loših filmova i predstava s kojih je htjela pobjeći i načitala dosadnih knjiga koje nikada nije pročitala do kraja. Jednako tako, ne vjerujem da će svie autori-ce reći da je umjetnost sjebana jer neki ljudi iskreno vjeruju u njenu uzvišenost. Tako da, kada tako pogledamo stvari, slika umjetnosti postaje puno kompleksnija. Ali razlog zašto ja osobno mislim da je umjetnost sjebana ima veze s temama kojih smo se već dotakle u ovom intervjuu, a to su ukratko – njena prečesta deklarativnost, loši radni uvjeti te neodgovornost i narcizam autora/ica.

Naposletku, da li umetnost uspešno može da nas cilja, pogodi i popravi – ili je ona krik autora, koji puca nasumice, pa ako pogodi – pogodi igrom slučaja?

Ponovo, mislim da neki autori/ce definitivno pucaju nasumce, ali da jednako tako ima umjetnika koji jako dobro znaju što i kako žele postići kod svoje publike. Nažalost, ovi zadnji su u manjini tako da mislim da je domet većine suvremene umjetničke produkcije vrlo ograničen. Ono što nas mijenja je proživljeno iskustvo, a predstave koje to omogućuju su jako rijetke no, kada se dogode, definitivno ostaju s nama. Osobno sam se nagledala previše loših predstava iz prethodnog pitanja zbog čega je moja vjera u iscjeljujuću moć kazališta trenutno na vrlo niskim granama, što je i jedan od razloga zašto sam se počela više baviti psihoterapijom gdje su promjene mnogo dublje i smislenije.

Foto: Sanja Merćep