Ksenija Popović rođena je u Podgorici, a odrasla i školovala se u Italiji i SAD-u. Filolog po diplomi, autorka bloga Nedovršena rečenica, bivša urednica kulturno-zabavnog programa TV Atlas, urednica i voditeljka emisije Znakovi pored puta, pisac romana Dječak iz vode (prema čijim motivima je snimljen film) i Uspavanka za Vuka Ničijeg (prema čijim motivima je urađena predstava); sada pisac scenarija, autorka novog bloga (ksenijapopovic.com), direkror Barskog ljetopisa, producent…
Ona kaže da njenoj duši prija teatar, a mi kažemo da ga ona komadićima svoje duše oplemenjuje. Da li smo u pravu ili ne – uverite se sami, počnite od intervjua:
Kako vidite objektivnost? Da li onа uopšte postoji i u kakav biste odnos stavili objektivno i pozorište? Da li pozorište može i da li uopšte treba da bude objektivno?
Mislim da istovremeno i mora i ne smije. Teorija nalaže da nije posao umjetnika da pridikuje publici, već da joj društveno angažovanu poruku ponudi indirektno, između redova, kako bi sama došla do zaključaka. I kroz sukob likova je moguće prikazati obje strane bilo kojeg argumenta. Međutim, ako objektivnost ne očekujemo od novinara, ne vidim zašto bismo je zahtijevali od pisaca ili reditelja. Kad sve drugo zataji, ostaje umjetnost da ukaže na probleme u društvu, s tim što ću ja uvijek više cijeniti onu koja nije pamfletska i vezana za dnevnu politiku.
Kad smo kod toga da pozorište mora da razgovara sa svojom publikom i da joj nudi mogućnost da promišlja, kako vidite reakciju naše publike? Da li je dobra? Da li nešto treba menjati? Kad kažemo naša publika, mislimo na Srbiju, na Crnu Goru, na naš region.
Mislim da treba mijenjati mnogo toga. Moj je utisak da umjetnost prečesto neadekvatno komunicira sa publikom, i da je tako već godinama. U nastojanju da budemo u korak sa evropskim i svjetskim trendovima, pogotovo u pozorištu, preskačemo stepenik koji je neophodan za edukaciju i formiranje nove generacije gledalaca. Kada sam kao producent pozorišnih predstava koje postavlja Barski ljetopis odabrala naslov Orkanski visovi, bila sam i te kako svjesna u kakav se rizik upuštam. Znala sam da je u pitanju roman koji je izuzetno teško dramatizovati, ali i naslov na koji će se stručna javnost mrštiti, očekujući najgoru vrstu sapunice. Ipak, predstava koju smo napravili je sve, samo ne to, a cilj u odabiru takvog naslova je bio da spoji kvalitetni teatar sa naslovima kakvih je publika željna. Publika je željna priče koja je ispričana od početka do kraja, željna je smijeha i plača i emocija prema likovima na sceni. Željna je one katarze o kojoj je govorio već Aristotel. Ne sporim neophodnost i drugačijih pozorišnih izraza, od političkog teatra preko alternativnog, niti neophodnost sadržaja koji su manje prijemčivi širokom auditorijumu i usmjereni na to da nas intelektualno podstaknu. Samo sporim sklonost da se zaboravi koliko je publika hiljadama godina željna dobre priče, da zbog toga dolazi i da se to nije promijenilo samo zato što smo u 21. vijeku. Duša hoće svoje.
Dotakli smo se Orkanskih visova. Kada je taj roman u pitanju, čini se da možemo da napravimo podelu na one čitaoce koji roman čitaju kao neku vrstu sapunice i baš takvog ga jako vole, i na one koji znaju gde tačno u književnosti mogu taj roman da smeste. U svojoj emisiji Znakovi pored puta često ste se bavili pitanjem reakcije publike na predstave, i u jednom od tih razgovora stav glumca bio je da publici treba podmetnuti nešto dobro. Da li je ovaj rad na predstavi Orkanski visovi upravo to, podmetanje publici nečeg dobrog?
Publika se mora privući nečim. Ja budno pratim ko mi sjedi u gledalištu i to su dominantno žene, a svakako ljudi koje zanimaju životne teme, koji žele da im se ispriča priča. Kako ste i sami rekli, taj roman je daleko od savršenog, pa ipak, postoji razlog zašto je svrstan među klasike svjetske književnosti, a taj razlog je Hitklif. Naravno da je roman proslavila i čuvena ljubav između Hitklifa i Keti, kojom smo se i mi bavili, ali smo se u našoj inscenaciji prvenstveno fokusirali na njegov lik i na temu teško zlostavljanog i napuštenog djeteta koje je nađeno na ulici, dovedeno u porodicu, uzdignuto na nivo ravnopravnog člana, da bi zatim bilo uniženo na nivo životinje i ponovo brutalno zlostavljano. Zlostavljana djeca vrlo teško puštaju nekoga da im priđe, a kada nekome konačno „otvore vrata”, obično se grčevito drže za tu osobu. Ako ih i ona iznevjeri i ostavi, izgubljeni su. A to se desilo Hitklifu – on je pustio Keti da uđe i, kada ga je ona iznevjerila, za njega više nije bilo spasa. To je bio naš fokus. U svakom slučaju, izuzetno težak roman za dramatizaciju i ogromni rizik, na kakav bih se teško opet odlučila. Srećom, isplatio se. Stela Mišković je napravila odličnu dramatizaciju, Dora Ruždjak Podolski je filigranski režirala predstavu i dobili smo nešto što funkcioniše i što publika voli i osjeća. A suština je osjetiti.
Pomenuli smo ovde i momenat dramatizacije književnog dela. Kako Vi kao pisac to vidite? Koliko se u dramatizaciji sme udaljavati od književnog dela, gde su granice? Da li možemo reći da neka dramatizacija unakazi književno delo, ili možda nadogradi? Da li posmatramo predstavu kao odvojeno delo? Može li se u potpunosti odvojiti od književnog po kom je rađena?
Nekad unakazimo, nekad unaprijedimo. Dramatizacija jeste odvojeno djelo, ali je problem u tome što u percepciji publike nije. To sam lično iskusila kroz dramatizaciju mog romana, Uspavanka za Vuka Ničijeg. Nijedna replika koja se izgovara na sceni nije potekla iz dijaloga iz mog romana, jer je autorka dramatizacije htjela da bude svoja, kako je i sama izjavila. Za mene je to problem, jer se ispostavilo da su njen i moj senzibilitet radikalno različiti, a publika ne zna da te replike nisu moje, da to nisam ja, niti publici bilo što znači fraza „po motivima romana”. Promjene su nužne, u pitanju su dvije potpuno različite forme, ali vjerujem da je stvar osnovnog uvažavanja prvobitnog autora to da replike budu u duhu njegovog djela.
Ono što smatram mnogo problematičnijim je uzimanje dramskog djela, koje ne iziskuje dramatizaciju, već funkcioniše kao takvo, i „kasapljenje” istog do nivoa neprepoznatljivosti. Tu mi se dopada američki sistem, koji naši umjetnici preziru, a koji ne dozvoljava intervencije na tekstu bez dozvole autora drame, zato što je autor drame odgovoran za ono što se izgovara na sceni. A što se klasika tiče, i meni je zanimljivo da gledam nova čitanja, ali vjerujem da bi novim generacijama, koje tek treba da zavole teatar, bilo dragocjeno da negdje još uvijek mogu da vide i klasične inscenacije klasika. Da dobiju temelje.
Glumci stalno govore da likove na neki način nadograđuju. Da li glumci mogu da iznevere? Da li su možda na primeru Uspavanke glumčevo čitanje lika i nadgradnja izneverili Vašu viziju junaka o kom ste pisali?
Glumac uglavnom gradi lik u pravcu ka kojem ga usmjeri reditelj, tako da nikad ne bih zamjerila glumcu na tome što je neki lik „promašen” u odnosu na to kako sam ga ja napisala.
Po motivima iz romana Dječak iz vode urađen je film. Da li ima razlike u odnosu na Uspavanku, da li je sa filmom drugačije ili i tu ima izneveravanja u dramatizaciji?
Kad je Uspavanka u pitanju, prva verzija dramatizacije je toliko odstupila od romana da sam uvjerena da bi izmjenom naslova i imena likova bila otklonjena bilo kakva asocijacija na moju knjigu. Ipak, kroz čitaće probe, uspjeli smo da radnju vratimo onoj iz romana, dok su replike ostale tuđe. Situacija je bila potpuno drugačija sa ekranizacijom Dječaka iz vode, jer rediteljka nije prihvatala moje primjedbe i sugestije. Dječak iz vode nije remek-djelo, pisala sam ga kao dijete koje u tom trenutku nije dobro govorilo maternji jezik, ali njegova radnja funkcioniše, funkcionišu i likovi. Nisam sigurna da je tako u filmu, ali je dobro što se film desio, jer je na neki način produžio život romanu. Sve su to iskustva iz kojih učimo, a ja sam prvo iz tog iskustva, a zatim iz dramatizacije Uspavanke, spoznala da ne želim da bilo ko ikad više piše adaptacije mojih tekstova, nakon čega sam sjela i naučila kako se piše pozorišni komad, kako se piše scenario. Sada to samostalno radim, imam iza sebe jedan snimljeni i jedan nerealizovani scenario, kao i četiri pozorišna komada, i to mi se toliko dopalo da sam se jedva odlučila da pišem novi roman! (smeh). Ipak, taj proces je u toku, pišem neku vrstu nastavka Uspavanke za Vuka Ničijeg, premda uopšte nije potrebno čitati Uspavanku da bi se ispratio novi roman. Ovo sada je priča tog nekog muškarca, kome se ni ime ne pominje, koji priča svoju priču do kraja, ne ponavljajući ništa iz prvog romana.
Ako celovitu, završenu pozorišnu predstavu posmatramo kao skup niti koje su se uvezale (režija, scenografija, kostimografija, gluma…), gde je ona osnovna nit, ona koju ako pogrešno povučete ― sve propada?
Za mene ― tekst. Uvijek tekst.
Naravno, ako omane reditelj, omanula je predstava. Ali opet, često vam se dešava da predstava omane rediteljski, ali preživi priča i laička publika svejedno doživi nešto lijepo. Zato i postoji niz predstava koje se ne sviđaju stručnoj javnosti, a koje publika voli i dolazi da gleda. Dakle, priča može da se iščupa iz loše režije. A vrlo je malo reditelja koji mogu da iščupaju predstavu iz lošeg teksta.
Da li nam fali komedije?
Publika se stalno žali na to. Spremna je da svari i manje kvalitetne sadržaje, samo da bi se nasmijala u teatru, a kroz komediju je otvorenija i za nove forme.
Ako postoji želja za smehom, a nemamo komedije, gde je problem? Zašto tu želju reditelji, dramaturzi, producenti nekako previđaju, ne čuju je?
Zato što se desio ozbiljan raskorak između ukusa publike i ukusa stručne javnosti.
Kako vidite rešenje tog problema?
U drugačijim repertoarskim politikama, u odabiru drugačijih naslova i u malo većoj komunikaciji sa „običnom” publikom. Prestanimo da potcjenjujemo tu običnu publiku samo zato što nije završila taj famozni FDU. Ja nisam završila FDU i sigurno me zbog toga neko smatra nekvalifikovanom da iznosim sudove o pozorištu. Pa ipak, ja te sudove imam, jer pripadam odanoj publici, jer čitam, gledam, osluškujem, a sada se i bavim tim poslom. Posmatram publiku i vidim je kad se muči na predstavi.
Dolazimo i do onog velikog problema danas, do krize ukusa. Stalno govorimo o tome da publika nema ukusa, da bira loše predstave, ali da li možemo govoriti o tome da neukus zapravo postoji i sa druge strane? Da li se publici nedovoljno nude dobre stvari?
Neukusa je uvijek bilo. Tako je nastao i čuveni Don Kihot, iz želje Don Migela Servantesa da se naruga fascinaciji čitalačke publike jeftinim viteškim romanima. Prekrasan je način na koji je pokazao da nije problem u idealima nesrećnog Don Kihota, pa samim tim ni u idealima koje čitaoci traže u viteškim romanima, već u činjenici da su ti ideali u tolikom raskoraku sa iskvarenošću stvarnog svijeta. A upravo Don Kihot je naš novi projekat, koji će Barski ljetopis raditi u koprodukciji sa Gradskim pozorištem iz Podgorice, a koji će za nas režirati Andraš Urban.
Neupitno je da je naša publika stalno izložena lošim sadržajima, pogotovo na televiziji, ali vjerujem da je ovo, uprkos brojnim problemima, trenutak sa najviše potencijala za umjetničko djelovanje. Stalno čeznemo za nekim prošlim vremenima, a podsjetiću vas, recimo, na to koliko je samo bilo nepismenih prije svega stotinu godina. Nikada publika nije bila pismenija ili bolje informisana nego danas. Danas svi mogu da čitaju, svi mogu da biraju. Kada institucije kulture umiju da se služe savremenim sredstvima informisanja i društvenim mrežama, publika će im doći. Naša se za tri godine utrostručila, dolaze nam neki novi, mladi gledaoci.
Da li je, dakle, pozorište za elitu ili za svakoga?
Ja ne mogu da komentarišem srpsku publiku, iako sam ovdje živjela godinu dana i išla u sva pozorišta, osim što ću reći da je veoma topla i da jako lijepo svaku predstavu otprati toplim aplauzom. Srbija, po mom sudu, ima zaista dobronamjernu publiku, a čini mi se da je tako i u Crnoj Gori.
Pozorište ne smije da bude samo za intelektualnu elitu i opasno je dopustiti da ga publika tako doživljava. Mi u Barskom ljetopisu nastojimo da povratimo otuđenu i privučemo novu publiku što kroz odabir repertoara, što kroz prateći program koji je koncipiran po principu da umjetnost traži publiku, a ne obratno, i da se ona dešava ljudima dok su na ulici, na šetalištu, na plaži i tako dalje. Stalno prepričavam anegdotu sa svog prvog Ljetopisa, kada smo u sklopu pratećeg programa organizovali ulični performans studenata glume sa cetinjske Akademije. Izvodili su vrlo neobični i duhoviti ispit pokreta. Tačno iza mene se okupila grupa tinejdžera, najproblematičnija kategorija kada je u pitanju pozorište, i krenuli su komentari: prvo o izgledu ove ili one glumice, zatim šale na račun izvođenja. Ali kako performans traje, oni stoje i sve su tiši, do trenutka kada jedan kaže: „Što će nama ovo, ’ajmo na sladoled”, a drugi odgovara: „Bogami ti idi, ja neću”. Suština priče je da su svi ostali do kraja, da gledaju nešto što je kvalitetno, i da smo onoga što je odbio da ode kasnije gledali i na tradicionalnijim predstavama.
Možete li istaći lošu predstavu i najdražu predstavu?
Naslove naravno neću pominjati, ali ću kao loše istaći sve one predstave tokom kojih sam gledala publiku kako se muči. Nažalost, mnogo ih je. Obično mi poslije objašnjavaju kako je reditelj htio to da „potpuno isuši”, da sve bude „golo”. Možemo to pravdati kako god hoćemo, za mene to znači da nije iskomunicirao sa publikom. Lijepo je kad vi zamislite da nešto nekome kažete, ali je problem kad sagovornik tu namjeru ne prepozna i potpuno vas pogrešno shvati. Kada se to desi, problem je u vama i u vašoj poruci.
Posljednjih nekoliko godina su me najviše impresionirale dvije predstave iz Hrvatske. Jedna se, nažalost, više ne igra, a gledala sam je upravo ovdje, na sceni Raša Plaović, prilikom gostovanja. U pitanju je predstava Plemena, čarobna predstava o ljudima sa smetnjama sa sluhom i glumačka bravura kakva se ne viđa svakog dana.
Druga predstava koju smatram remek-djelom je Mrzim istinu Olivera Frljića, gdje se nije bavio političkim teatrom, već je ispričao svoju porodičnu priču poigravajući se granicama između stvarnosti i fikcije, života i umjetničkog djela. Vjerujem da je uspio da nađe pravu mjeru da napravi nešto što je iskorak u stilskom smislu, u kvalitativnom smislu, a da ga publika apsolutno razumije – sva publika u svakom trenutku.
Zašto Vi hoćete u pozorište i zašto mladi ljudi treba da kažu: Hoću u pozorište?
Ja hoću u pozorište zato što je to izraz koji je blizak mojoj duši. Mladi ljudi treba da kažu da hoće u pozorište zato što ima toliko lijepih sadržaja za njih i što su makar oni uglavnom pošteđeni velikih rediteljskih eksperimenata. Za njih se još uvijek nastoji da se ispriča priča. Zato, savjetovala bih im da krenu od nekih lijepih naslova koji su njima namijenjeni, kakve rade u Buhi, recimo, i u drugim pozorištima okrenutim mladima, pa će sami osjetiti što vole i birati dalje. Neka ne dopuštaju da u njihovo ime biraju profesori, ni roditelji, a kamoli kritičari, i neka im glavno mjerilo bude što je njima blisko, prijemčivo i zanimljivo. Nekad će omanuti, nekad neće, ali neka pokušaju makar tri-četiri puta prije nego što odustanu. Jer taj jedan put koji se pokaže kao pravi, pružiće im magiju koju će zauvijek pamtiti.
Prve i treća fotografija: Katarina Obradović (hocupozoriste.rs), četvrta: www.zenasamja.me
