Aida

Ulogujte se da dodate predstavu u listu zelja
8.0

Broj ocena: 4;

Aida

Premijera: 15. Sep 2021.

Igraju:

Kralj Egipta: Nebojša Babić Strahinja Đokić
Amneris, njegova ćerka: Višnja Radosav Jelena Končar Violeta Srećković
Aida, robinja: Sonja Šarić, k.g. / Danijela Jovanović
Radames, egipatski vojskovođa: Stevan Karanac, k.g. / Aleksandar Saša Petrović
Ramfis, egipatski prosveštenik: Rikardo Canelato, k.g. / Goran Krneta
Amonasro, etiopski kralj, otac Aidin: Željko R. Andrić Vasa Stajkić
Glasnik: Igor Ksionžik Stevan Karanac, k.g.
Sveštenica: Maja Andrić Marija Mitić Vasić Nataša Tasić Knežević

Libreto: Antonio Gislanconi, Dirigent: Andrea Solinas, k.g. (Italija), Reditelj: Aleksandar Nikolić, k.g. (Beograd), Koreograf: Aleksandar Ilić, k.g. (Beograd), Scenograf: Tomislav Šaraba, Kostimograf: Senka Ranosavljević, Hor pripremila: Vesna Kesić Krsmanović



 

Aida i Radames idu u novi svet

Aida je kompleksno delo, višeslojno, duboko. Jedna od tema je sudbina harizmatičnog lidera koji je spreman da se žrtvuje za zajednicu. Bavimo se traženjem optimizma, snage i hrabrosti u sebi samima, istražujemo od koje tačke beznađe preti da nas preplavi, a od koje tačke je negativna zajednica ta koja može da nas slomi. Bavimo se sukobima dve elite i pepelom koji iz tog sukoba ostaje. Tema sukoba i nije nova, ona se hiljadama godina ponavlja u umetnosti, i moraćemo da se njome bavimo dokle god, kao ljudska vrsta, nismo prevazišli taj problem. Dok se poslednji rat ne završi, moramo da se bavimo tom temom To je jedna od najvećih kolektivnih trauma i patnji. Možda je besmisao sukoba najbolje vidljiv u operama. Rat koji se odvija između Egipta i Etiopije u Aidi besneo je pre tri hiljade godina, toliko davno da nam on danas ništa ne znači da bismo uopšte razumeli njegove povode, osim što su u sukobljenim stranama jedni predstavljeni kao belo-zlatni, a drugi crveno-crni. Međutim, ne smemo zaboraviti jednu važnu stvar: par godina nakon premijere opere Aida, 1871, između Egipta i Etiopije ponovo izbija sukob. (Francusko-pruski rat u Evropi besni, Pariz je bombardovan i naručeni kostimi i scenografija ne mogu da stignu u Kairo na premijeru.) Egipat i Etiopija i danas poznaju sukob. Eto čemu služi umetnost, između ostalog, da vidimo kako privatni sukobi narastaju do krvavih ratova.
Ovo je priča i o ratu dve princeze, dva kralja, dva prvosveštenika, dve elite gde je običan čovek sabijen između dve sukobljene strane. Ti sukobi su vrlo smisleni, i te kako možemo da pratimo šemu huškanja na rat. Verdi u svom opusu posebno analizira anatomiju huškanja na rat. U AidiDon Karlosu ili pre svega u Trubaduru, Verdi nas vodi od mikrokosmosa ličnih interesa dve suprotstavljene elite, pa do tačke u kojoj sukob ne naraste na nivo dve zaraćene zajednice.
Koja je to tačka od koje smo spremni da uđemo u sukob, da bismo odbacili mizerije sopstvenog života? To je velika katarzična promena koja je samo bekstvo od očajanja. U tom smislu, moramo da se uvek kao zajednica borimo protiv protiv očajanja i besmisla. Kolektivno očajanje je strašna stvar i vodi zajednicu u sunovrat. Zajednička energija, to moćno ujedinjenje u jednoj misli jedan je od fenomena drevne egipatske religije. To je snaga koja podiže kamene blokove i gradi piramidu, ili snaga koja sve pretvara u pepeo. /…/
Upravo u Verdijevim operama sam osetio prvo pravo, istinsko uverenje da postoji drugi svet, da je smrt, ovde na zemlji, trenutna. Možda upravo prvi put u duetu Aide i Radamesa. Oni su dovedeni u situacije krajnjeg proganjanja – njihove porodice, njihove kaste, njihovi narodi, a pre svega moćnici kojima su se zamerili. Za njih, fizički, na zemlji, više nema šanse za egzistenciju. Samo patnja, gora od ropstva i od smrti. Nadam se da će do svakog, ko gleda našu postavku, dopreti ta priča i da će mu biti astrolab na mračnom noćnom putovanju kroz uzburkano more života.
Verdi je jasno rekao u svojim pismima da je hteo da Radames bude entuzijasta. Njegov entuzijazam gledamo kroz tri sata predstave, on vuče celu priču, sve likove, hor Etiopljana, Egipćana, hor robova, vuče velike kamene sfinge. Međutim, u finalnoj sceni gledamo kako uspevaju da slome njegov, do tada, nesalomivi entuzijazam. Gledamo kako zatvaraju Radamesa živog u grobnicu. Verdi voli da smešta svoje likove u prostore patnje i košmara: u grobnice, na stratišta, u masovne grobnice, ali tome uvek kontrastira snagu ljubavi i ličnosti o kojima govori. Aida i Radames su živi zatvoreni ispod oltara gnevnog boga, dok negde gore, s one strane kamene ploče, pobednici pevaju pogrebne napeve. Tada Radames prvi put izgovara „ja ne mogu“, „ja sam slomljen“. Lepota ljubavi je u tome što Aida, koja je i sama žrtva, ima snage da svog voljenog ubedi da nisu gubitnici već pobednici. Oni su ti koji su slobodni, iako su zatvoreni u grobnicu, dok su oni koji su s druge strane kamena, koji su gore, ali bez ljubavi, zapravo živi u grobu. Uprkos najstrašnijim životnim okolnostima, u njihovom finalnom duetu čujemo istinsko osećanje sreće, početak radosti i finalnog rasterećenja – Aida i Radames odlaze zagrljeni u svetlost.
Zahvaljujući Verdiju i operi, mi u to zaista i verujemo.

Aleksandar Nikolić