Kada je krajem 2007. godine predstava Beogradskog dramskog pozorišta „Ne igraj na Engleze“ doživela svoju premijeru, postala je nešto što se kladioničarskim rečnikom zove „dark hors“: naizgled slabašni trkaći konj o kome niko ništa ne zna i nikome nije jasno otkud on tu, ali evo ga – pobeđuje. Zasluga za enorman uspeh ove minijaturne predstave pripada pre svega Vladinom tekstu. Osnovna situacija je genijalna u svojoj jednostavnosti: tri ortaka se klade na istu tekmu, sva trojica različito, svakom zavisi život od rezultata. Magični broj tri se nalazi i u činjenici da na sceni pratimo tri jedinstva: jedinstvo mesta, vremena i radnje. Pratimo raspad tridesetogodišnjeg prijateljstva zbog gluposti u realnom vremenu. Uglavnom je prilično smešno. Sve do trenutka kada više ništa nije smešno. Retke su predstave koje mogu svakom da izmame emociju, a ova je nesumnjivo to umela.
Sada, p...
