Kako zvuči soba koja potiskuje vrisak?

Audio-vizuelno putešvestije ,,Zvuk moje sobe’’ produkt je Presto centra lociran unutar različitih prostorija na spratu jedne zgrade u Dunavskoj ulici u Novom Sadu. To je imerzivna predstava kroz koju nas vodi ,,domaćin kuće’’ (glumac Filip Đuretić koji i vodi dramski studio Presto), otvarajući nam razne sobe tog zdanja; tako metaforički otvarajući i nove teme (koje su možda i predugo zatvarane i čuvane iza vrata) od kojih nas se svaka tiče. Izmještajući se iz sobe u sobu publika se situira u različite svijetove, gdje ljudi, kao i sami prostori, pripovjedaju intimističko-potresne priče. Predstava je rađena po motivima knjiga Aleksandra Tišme, kao kulminacioni događaj projekta ,,Tišma kroz muziku i ples’’ i sastoji se od više fragmentarno nepovezanih scena jasno rasčlanjenih zidovima doma u kome se odigrava, ali sa podcrtanom zajedničkom tematskom sponom. U nju su inkorporirani elementi iz ,,Upotrebe čoveka’’, ,,Kapoa’’ i Tišminih dnevnika, a osnovna ideja jeste da se preko njih prenese generalna atmosfera njegovih djela i vremenski okvir Drugog svjetskog rata.

Kroz projekat predstavljena je simbioza dvije grane umjetnosti – muzike (muzičke radionice Presto - Dimitrije Beljanski i Nina Henig Beljanski) i plesa (New Entertainment radionice pokreta – koreograf Aleksandar Boškov) - objedinjenih u site-specific predstavu, odnosno javni događaj sa segmentima interaktivnosti, u režiji Vladislava Velkovskog. Tako intiman sobni prostor dozvoljava da se granice između pozornice i publike polagano brišu, čineći da se osjećamo na liniji gledališta i igrališta. Takva ukalupljenost gledalaca u prostor igre, neposredna blizina izvođača, muzičara i glumaca, blaga interaktivnost, kao i mali broj publike, postepeno nas hipnotišu i omogućavaju nam potpuno uranjanje u ovaj izmaštani (a opet tako realan) svijet. Pritom, to iskustvo nije uvijek prijatno, jer i imaginarni svijet sadrži sve elemente ovog našeg taktilnog, te se često sa stradalničkom mukom suočavamo sa potresnim sudbinama, nepravdom i beznađem rata (kako unutrašnjeg tako i onog vrlo fizički prisutnog i opipljivog). Ta brutalnost postaje još uobličenija i osetnija zahvaljujući preciznoj i posvećenoj pokretnosti i gestikularnosti protagonista predstave - mladih srednjoškolaca koji su uzeli učešće u radionicama.

Kada se popnemo uz stepenište ovog zdanja u hodniku bivamo dočekani od strane ,,domaćina’’ koji nam otvara vrata svog doma (koji je i dom svih nas) i nakon kraćeg monologa uvodi nas u minimalistički enterijer prve sobe, začinjen klavirskim muzičkim sekvencama, sa dva para glumaca, koji plesnim pokretima oličavaju međuljudske odnose i interakcije (koji, kako to biva i u životu, stalno osciliraju). Ostavljajući ih iza, u svom poetskom prostoru, ,,domaćin’’ nas poziva da nastavimo dalje, u narednu sobu gdje zatičemo dvoje ljudi u snu na krevetu, što nam ostavlja nesmalo gorak ukus u ustima čineći da se osjećamo kao da prisustvujemo nečemu čemu ne bi trebalo, upadajući u tuđi domen privatnog. U magnovenju se taj osjećaj smetenog isčekivanja prekida kreirajući otežali vazduh nedefinisane pretnje, držeći nas konstantno na oprezu. Iako u ulozi posmatrača, i sami na trenutke to zaboravimo i pomislimo kako treba da bježimo ,,glavom bez obzira’’ od još nekonkretizovane opasnosti koja vreba napolju. Sve je utemeljeno na kontrastima istaknutim napeto-ispresjecanim tonovima violine; tako se na isti način kao što se naglo prešlo iz sna u jurnjavu; iz spokojnog u metež; iz mirnog u uznemirujuće, prelazi iz zagrljaja u užasavajuće udarce, a potom opet u posve normalno ispijanje kafe, kao da se ništa nije dogodilo. Uostalom, nećemo lagati, pripovjedač nas i jeste pred otvaranje ovih vrata upozorio na to da muško-ženski odnosi, osim što znaju biti prelijepi, iscjeljujući i nadasve inspirativni, isto tako mogu da budu i izuzetno bolni. Mi smo se zatekli u onom bolnom. Posebno u tom periodu i jesu bili takvi. Svako u nekoj porodičnoj prošlosti zna za makar jedan istovjetan ili barem sličan, bilo da su u pitanju naši bake i deke, ili dalji preci – pomirenost žene sa svojom sudbinom i potlačenim položajem u domu, zaleđene u traženju sitnih momenata pažnje i trenutaka radosti, jeste nešto što je bilo (a negdje je i dalje) i te kako univerzalno. 

Zatvorivši ova vrata dalje pratimo zvuk na neki način zajedničke sobe svih nas. U njoj zatičemo četiri osobe, od kojih se svaka suočava sa individualnim problemima. Međutim, crta tu ne staje nego pravi krug, gdje svako od njih sopstvene tegobe prebacuje na drugog stvarajući tako neprekidajuću cikličnost nezadovoljstva. Sve to propraćeno je tenzionim zvukovima violončela, koji čine da se osjećamo kao da igramo pikado gađajući našom strelicom bola u srž drugog bića, ne shvatajući sizifovsku mukotrpnost tog ,,sporta’’. 

Potom nas ,,kućni kustos’’ kratko upućuje u to šta da očekujemo iza narednih vrata, ali pritom, kao i dosad, ne otkrivajući njihov sadržaj. Dakle, ne otkriva se sadržina, ali se otkriva emocija, ovog puta - glad. I dok svima vrlo nelagodna, može se odnositi na prvu asocijativnu poveznicu, organsku glad tijela. Međutim, ovdje se misli na onu metafizičku - ponovo sveprožimajuću, svojstvenu čitavoj ljudskoj vrsti, bilo da je to ,,pozitivna’’ glad za znanjem, ambicijama, životom, bilo da je ona sa pežorativnim značenjem koja budi pohlepu i zbog iste nikad se ne utoljava nego samo dodatno raste. Ovdje su naši mladi glumci u usponu smješteni u nešto prostraniji ambijent, koji s početka nalikuje Edenskom vrtu – ali čak i u raju kada se jabuka jednom proba želudac se samo još više otvori. U težnji da zatrpamo tu glad samo je još više produbljujemo, poput životinja grabeći sve što nam se nađe na putu. Takva ontološka glad prouzrokuje agoniju, sučeljavanje, mimoilaženje, i naposletku rat – tu nepokolebljivu silu koja ruši sve pred sobom kako bi se zasitila. Ali što više proždire glad je veća, a ponor tamniji. 

I upravo taj ponor dočaran je u poslednjem prostoru, koji više nije ni konvencionalna soba, nego zgusnuti hodnik, u kome su i glumci i gledaoci zabijeni uza zid, čekajući svoj red za ,,streljanje’’. Ovakva aluzivnost omogućava dublje poistovjećivanje sa žrtvama rata, stvarajući jednu klimu glasnog muka, prigušenog vriska i sklanjanja pogleda spram čovječije surovosti. Baš ta atmosfera čini ,,savršenu’’ podlogu za insertovanje publike u svirepi svijet predstave, i to ni manje ni više nego nametanjem etičke dileme, poput one nazvane u filozofiji ,,problem tramvaja’’. Dok gledamo nemilosrdno ubacivanje likova, jednog po jednog, u narednu sobu (u koju nikad ne uđemo i koju nikad ne vidimo jasno, ali svi znamo da tamo nikada ne želimo da završimo) - personifikaciju gasne komore – bivamo sukobljeni sa pitanjem ,,koga biste iz kolone spasili da možete?’’. Šta god da je odgovor na ovo pitanje, istina je jedna: niko nije siguran, dok svi nismo spašeni. Niko nije siguran dok neutoljiva glad i dalje postoji. Ne postoji tramvaj koji sam nekontrolisano juri po šinama. Treba ubiti konduktera.