Osetiš nešto veliko, a onda ostanu samo stvari


Drugog dana Bitefa u okviru glavnog programa izvedena je predstava „Cement Beograd” u produkciji Beogradskog dramskog pozorišta. Inače, beogradska verzija komada poslednja je stanica u nizu adaptacija Milerovog „Cementa” od strane Milana Ramšaka Markovića, prethodno praćena zagrebačkom i ljubljanskom.

„Ova mašina ubija fašiste - toliko o toleranciji

Ova mašina ubija fašiste - toliko o evropskoj kulturi

Ova mašina ubija fašiste - toliko o građanskom moralu

Ova mašina ubija fašiste - toliko o feminizmu

Ova mašina ubija fašiste - toliko o našoj tradiciji

Ova mašina ubija fašiste - toliko o borbi za porodične vrednosti

Ova mašina ubija fašiste - toliko o levičarskom kukanju.”

Budući da sam, kroz nepotkovane kritike drugih, bila upoznata sa osnovnom radnjom komada, očekivala sam da, kada sam ugledala šestoro mladih ljudi obučenih u Adidas šuškavce, kako naizmenično izgovaraju gorenavedene replike, oni budu oličenje rezultata određene borbe koja nije urodila plodom, zatrovanom licemerjem. Vratiću se na ovo nepotkovane koliko sada, jer je njihova uniformisanost početna tačka za jednu dijametralno suprotnu ideju - uniformisanu borbu koja može dovesti do promena. Oni nemaju imena, nisu nam pokazali svoje lične karte, a prilično sam sigurna da se ne poznaju međusobno. Ipak, njih spaja ideja, ideja da je budućnost njihova ili je neće biti, koju ponavljaju u robotskom maniru. Ova ritmičnost teksta brzo prerasta u nerazumljiv, zaglušujuć zvuk, jer joj se nadodaje trans muzika i gotovo primatski ples glumaca, čime ideja postaje nešto poput dionizijske mantre. U početku prilepljena za sedište, pošto ne zna da li pre da fokusira čula na vizuelno ili zvučno, publika uskoro dobija osećaj prezasićenja istim, u trajanju od nešto više od sat vremena. Ne krivim pojedine za izlazak iz sale, mada sam još uvek čekala taj obećani nagli presek radnje.

I dogodio se, kroz izlazak ljudi evidentno nezainteresovanih za samu radnju predstave, obučenih u radna odela matične kuće. Tipičan režijski omaž stvaraocima Berliner ansambla, doduše začinjen klaustrofobijom izazvanom sudarom dva sveta - onog prethodno pomenutog postdionizijskog bunta i jednog nadolazećeg, upravo montiranog, a čini se oduvek postojanog, u vidu kuće penzionerskog bračnog para, čiji vam je ustajali miris dnevne sobe vrlo dobro poznat. Sigurniji teren za publiku, svakako, budući da je pred nama sada klasična drama, sa aristotelovskim poretkom stvari, doduše smeštena u podjednako maglovitu stvarnost (i budućnost) poput one prethodne, samo definisanu na drugačiji način. Sonju i Miloša zatičemo u vreme pandemije, ali pitanje je koje? Pandemije korona virusa? Pandemije nedostatka ljudske empatije? Pandemije nezainteresovanosti? Odgovor je u jednoj sijalici, jednoj sveći i jednoj Neli. Odgovor je u konstantnom drhtanju glasa, u Miloševim modricama koje ne nestaju i u demenciji. A odgovor je i u vama, na kojima je da prosudite ko je krivac zbog koga su trzaji mladosti kompenzovani drvenim štapom za hodanje koji nehajno uključuje televizor ne bi li sebi prekratio dan?

Treće i četvrte večeri festivala publika će biti u prilici da pogleda plesnu predstavu „Tragovi” u Jugoslovenskom dramskom pozorištu sa početkom od 20 časova. Pored toga, preporučujemo vam i odlazak do Bitef teatra 16. septembra gde će, od 18 časova, Srećko Horvat sada već tradicionalno voditi „Filozofski teatar”, dok će njegov gost ove godine biti Želimir Žilnik, filmski reditelj i scenarista.



Povratak na vesti


Ukoliko želite da naš rad podržavate iznosom koji sami određujete na mesečnom nivou, kliknite ovde: https://www.patreon.com/hocupozoriste