Večeras u Beogradskom dramskom pozorištu u okviru RUTA festivala publika će imati priliku da pogleda predstavu „Podroom” mlade rediteljke Ajle Bešić, koju izvodi ansambl Sarajevskog ratnog teatra.
Tim povodom razgovarali smo sa Ajlom o tome šta ćemo zapravo otkriti kada se „spustimo” u Podroom, u taj skriveni sloj grada gde likovi svraćaju da ostave deo sebe i isprepletu svoje priče.
Foto: A.Oršolić
Kada zakoračimo u Podroom, koga susrećemo u toj fuziji noćnog kluba i podzemnog bekstva?
U Podroomu susrećemo Mariju, Ishaka, Kostu i Baju. Svi su oni izgubljeni i žive svoju istinu koja je drugačija od realnosti. Podroom je njihovo utočište u koje bježe kako od glasne muzike ne bi čuli svoje misli (a malo i od droge).
Šta nam ti likovi donose kroz svoje sudare, bekstva i isprepletane intime?
Marija i Ishak su najbolji prijatelji. Njihov odnos je pun razumijevanja i podrške i teško bi preživjeli jedno bez drugog. Baja je Marijin partner, nasilnik i hodajuća homofobija. Kosta je Bajin prijatelj i ono najvažnije – Ishakova neuzvraćena ljubav. Kosta je također ogledalo autohomofobije, nemogućnosti prihvatanja onog što jeste zbog straha od osude okoline. Gledamo dva odnosa, jedan nasilan, ali društveno prihvaćen, i drugi nježan, ali bez budućnosti. Iako nam likovi otvaraju razne teme, autor Armin Behrem i ja uvijek kažemo da je ovo priča o ljubavi. I jeste, samo što u ljubav može da stane puno toga.
Foto: D.Šagolj
Predstavu karakteriše snažno prožimanje svetla, zvuka, pokreta i dramskog teksta. Na koji način si gradila tu višeslojnu strukturu? Kako si odlučivala šta vodi emociju, šta ritam, a šta dramaturgiju?
Sve pozorišne elemente tretiram kao jednako važne, a ovaj tekst je dao mnogo prostora za sve njih. Pored toga što je dramaturg i dramski pisac, Armin je i školovani muzičar tako da ima usađeni osjećaj za ritam koji se snažno osjeti u njegovom pisanju i dramskim strukturama. Cijelu predstavu prati muzika koju je komponovao producent i DJ Mirza Rahmanović - Indigo, i stvarno smo je tretirali kao petog lika. Muzika je komponovana kao jedan DJ set u trajanju predstave i kada je slušate bez gledanja predstave, tačno možete odrediti promjenu emocije. Muzika u velikoj mjeri, pored teksta i snažne igre Anastasije, Fruka, Dine i Edina, vodi emociju. Nisam donosila odluke tog tipa, jednostavno su se stvari slagale u Adisinu scenografiju, Lejlin kostim, Amilin scenski pokret i Bojanov video.
Koliko je pamćenje subjektivno? Da li umemo objektivno da pamtimo ili je sve privid osećanja, unutrašnjeg narativa i sopstvene percepcije?
Ako gledamo kroz perspektivu likova Podrooma, onda je definitivno lična percepcija, a to je i moje mišljenje. Sigurno bi istu situaciju zapamtili drugačije u različitim životnim fazama.
Foto: D.Šagolj
Kako se predstava postavlja prema samom procesu pamćenja, a kako se u njoj gradi simbioza likova i njihovih razotkrivanja?
Mislim da je odgovor u prethodnom pitanju. Svako ima svoju perspektivu i percepciju koja je duboko izgrađena na emociji sa kojom su ušli u određene situacije. Neke scene se ponavljaju i svako od njih konstruiše različit narativ u kojem je baš on žrtva. U ovoj drami likovi imaju mogućnost obraćanja publici koju često koriste i govore kako se istinski osjećaju i na taj način se razotkrivaju, ali mislim da se istinsko razotkrivanje desi kada padnu sve iluzije i sve idealizacije koje su stvorili.
Kako mladog čoveka na ovim prostorima oblikuje kolektivno pamćenje, ljubav, očekivanja? Gde se u svemu tome pronalazi njegova autentična istina?
Ako igdje na svijetu kolektivno pamćenje oblikuje mlade ljude, onda je to na Balkanu. Ne samo kolektivno pamćenje, nego i neiskorijenjeni patrijarhat, tradicija, transgeneracijske traume... Mlada osoba mora uložiti mnogo truda da se odvoji od svega toga, pogleda sa zdravom i objektivnom distancom i pronađe svoju istinu.
