Jubilarno 70. izdanje Sterijinog pozorja, zatvorila je predstava ,,Naličje” reditelja Borisa Liješevića u izvedbi ansambla Crnogorskog narodnog pozorišta i osvojila dvije nagrade. Nagradu za režiju dodijeljena je reditelju Borisu Liješeviću, a nagrada za glumačko ostvarenje pripala je glumcu Aleksandru Raduloviću.
Publika je za vreme izvedbe imala priliku da pogleda u lice brojnim nevoljama koje ne pripadaju samo Crnoj Gori već svakom običnom čovjeku, da zavire ispod maski zakržljalog sistema koji kontroliše sve, i iz koga vrlo često nema izlaza. Na sceni su se smjenjivali likovi u kojima je publika imala mogućnost da se pronađe, kao i u njihovim naizgled običnim životima i situacijama pred kojima često okrećemo glavu, ili su nam smiješne, a zapravo se dešavaju u našem dvorištu i nisu nimalo bezazlene.
O Sterijinom pozorju, procesu stvaranja ove predstave, kao i o njenoj temi, razgovarali smo sa talentovanim crnogorskim glumcem Lazarem Đurđevićem.
Ovo je prvi put da učestvuješ na Sterijinom pozorju. Šta za tebe predstavlja ova prilika?
Uzbuđen sam, i imam osjećaj kao da je cijeli grad u tom znaku i raspoloženju, imam utisak da sam dio nečeg posebnog. Za Sterijino pozorje znam odavno i uvijek mi je bio san da se pojavim tu i da igram, zaista mi je poseban glumački merak. Imam osjećaj da crnogorske predstave ne dobiju ovakvu priliku često, jer je i nekim starijim mojim kolegama takođe prvi put ovdje tako da nikada nije kasno za Sterijino pozorje, zadovoljan sam što sam dio ovog nekog novog talasa.
Tokom procesa, imali ste potpunu slobodu da stvarate kako svoje likove, tako i tekst. Koliko je ta mogućnost zapravo zahtjevna i kreativna u isto vrijeme?
Mi smo ovaj proces započeli tačno prije godinu dana i imali smo nekoliko proba. Reditelj nam je dopustio da cijelo ljeto svako od nas razmisli šta bi igrao i dao nam je neke okvire. Ja nikad nisam radio na taj način, uglavnom uvijek dobiješ tekst i onda ideš unazad od teksta ti budiš u sebi taj lik, ovdje nemaš tekst nego ni od čega praviš nešto. Ljudi obično misle da je takav način rada lakši, jer nema teksta, možeš štagod, ali ne, treba da ostaneš fokusiran i da istražuješ. Ja sam pogledao ne znam koliko dokumentaraca, raspitivao se, istraživao, da bih oživio svoj lik. Ovaj način rada je izazovan i ne snađe se uvijek svako, koliko god da je to ograničavajuće, može da djeluje i tenzično jer nemaš neku jasnu vodilju, ipak mi je bilo oslobađajuće jer moja mašta valjda tako radi.
Radnju predstave prate neke svakodnevne teme, kao što su švercovanje, korupcija, mito, abortus. Na koji način ova predstava ukazuje na problem današnjice i da li pokušava i da ih riješi?
Volio bih da razumijem rješenje koje bi bilo, ali nažalost ne znam. Problem našeg društva, konkretno Crne Gore je duboko ukorijenjen, mi smo ekološka država, potencijalni član Evropske unije, i sve je to divno, a to je neko naše lice koje mi prikazujemo. Pitanje je šta je to što najviše izvozimo, šta je to što buja u našoj kulturi, šta je iza tih ljepota. Šta je to, pa u tako maloj zemlji, u tako malom narodu, ima mjesta i za jedno i drugo i kako da se posvetimo samo dobroj strani to je zaista nešto na šta na žalost ni predstava ne može da da odgovor, ali to nismo ni htjeli. Predstava ukazuje na probleme, ona je kao ogledalo naše današnjice, i mislim da ljudi treba samo da dođu pogledaju predstavu, da se zapitaju i da kažu ja ne želim ovo, da svako na svom primjeru osvijesti šta bi želio da promijeni, da ne bude dio tog problema.
U predstavi tumačiš Luku koji je zaposlen kao lučki radnik. Zašto se Lukin karakter mijenja od početka do kraja predstave?
Mislim da svaki čovjek ima i dobro i zlo u sebi, to je neki dio nas na koji smo navikli, i koji nama odgovara. Luka nije savršen lik, on ne kaže neću, nego klasično ono u našem crnogorskom mentalitetu snalaženje, izvrdavanje, ne smije da se zamjeri. Od početka Luka ima te trenutke koji nisu nužno problem, to svako radi, ali sa takvim sistemom mora drugačije, mora oštrije, hrabrije, a moj lik je mogao da bude hrabriji. Lukin karakter varira od situacije do situacije. On nema vremena da sagleda šta mu se sve dešava, svaka scena je za njega neki novi haos, kao što često budu ti prelomni momenti u životu, samo te usisa, ne može da se uhvati ukoštac sa problemom, pokušava, ali tu je žena koja ima određene zahtjeve, šef takođe, i uvijek se nešto očekuje od njega. Na kraju shvata kako su svi u kandžama tog sistema i da to teško sve može da promijeni običan čovjek sam, on sebe žrtvuje moralno, ali će biti ta mlada politička nada, koja će možda nešto da promijeni za druge, a to je takođe opasno kad pravimo kompromise sa sobom.
U predstavi su predstavljeni neki događaji koji su se stvarno dogodili u Crnoj Gori. Kako treba da se ophodimo prema takvim događajima iz prošlosti i kako oni utiču na našu budućnost?
Mislim da svaki čovjek mora da razmisli o svom životu, gdje može prvo sebe da riješi, pa tek onda da ide dalje. Za bilo koju takvu dilemu i ti moralni incidenti koji se dešavaju svakog dana u društvu, mislim da je glavno posjedovanje jakih institucija, jakog sistema, jake države, da čovjek kada se požali, da to zbilja ima težinu i da neko reaguje, kao i da se osobi koja je prijavila pruži adekvatna pomoć. Ne posjedujemo potpore i mehanizme koji štite ljude, kod nas su policajci bili korumpirani, sudstvo takođe. Svi čitamo o tome i smijemo se, ali zapravo nije smiješno. Mislim da Crna Gora nije sposobna za otpor još uvijek, nama fali kritična masa koja ima veću građansku svijest, mislim da nam nije dovoljno provrilo pod nogama da bi se probudili, treba da se desi nešto nevjerovatno loše da bi se ljudi pokrenuli.
Ako je ovo naličje, šta je onda pravo lice?
Taj naziv predstave je i za mene kako vrijeme odmiče kao neki trik, u smislu mi sve znamo, ali se pravimo da ne znamo i da nas se ne tiče, da to nije naše pravo lice iliti naličje, to je ta samo druga strana istog novčića, samo naš odraz u ogledalu. Predstava ima tu moć, da vas natjera da učestvujete u tome, da to nešto što ste čitali i čega ste dio. Vidite posloženo u neku priču nekih ljudi koji preživljavaju to, u jednom trenutku vam se čini da je pitko, ali zapravo nije, već je mnogo drugačije i gorko. Mislim da se više i ne krijemo, samo se pravimo da ne vidimo, za mene nema mnogo razlike između lika i naličja.
Kakva je uloga pozorišta danas i šta ono za tebe predstavlja?
Pozorište sam ludački zavolio na Akademiji, prije sam ga volio više kao gledalac jer nisam mogao sebe da zamislim na sceni. U Crnoj Gori nema puno prilika za mlade ljude, a volio bih da se naš umjetnički svijet više shvata od strane običnog čovjeka, ali i institucija. Pozorište kao forma ima moć veću nego što je ikada imala, jer ti ljudi koji dođu u pozorište su još angažovaniji jer su oni upravo odabrali tu da dođu, da budu dio nekog plemenitog čina. Pozorište je jedan od načina da se bavimo temama koje su važne za naše društvo, ono je dio našeg DNK, potreban nam je taj oblik razgovaranja, promišljanja. Stalno preispitujem svoj odnos sa pozorištem, ponekad osjećam prezasićenost, mislim da svi umjetnici treba da znaju kada im je potreban oporavak, ali pozorište je jedina forma gdje stvaraš, a ujedno se oporavljaš. Ono je za mene plodno tle za isprobavanje raznih nekih stvari, metoda i psihoterapeutskih na momente i striktno glumačkih i tehničkih. U pozorištu se najviše razvijam kao glumac i kao osoba, na pozorište gledam kao na neko stalno preispitivanje i kao neki ogled.
Foto: Duško Miljanić
