Kada reditelj odlazi, svjetlo u pozorištu ne prestaje da sija, a u publici nastaje tišina. Njegove priče tada ostanu budne, lutaju po pozornicama i traže neke nove oči i nove duše, koje će ih vidjeti i osjetiti. Gradsko pozorište u Podgorici je prve sedmice u decembru bilo „prečica do ljudske duše”. Naime održano je prvo izdanje Međunarodnog festivala pozorišne režije „Jagoš Marković”. Ovo izdanje festivala bilo je posvećeno reditelju koji je stvarao, živio i radio u cijelom regionu, pa su ovo izdanje krasile predstave u njegovoj režiji.
Tokom cijelog festivala preovladavale su emocije od burnih reakcija, pa sve do smijeha, ali neizostavne bile su i suze kako u publici tako i na sceni. Reditelj kojem cio region duguje mnogo dobio je dostojanstvan festival u Podgorici, koja ne posjeduje mnogo pozorišnih festivala te je tako i publika dobila nov povod za odlazak u pozorište. Festival je svečano otvorila predstava „Ćelava pjevačica” u produkciji Centra za kulturu Tivat. Iako je originalno djelo smješteno u hladnom i uštogljenom Londonu, reditelj ovaj komad smješta u Boku Kotorsku u stan jedne kotorske porodice preplavljen vodom, sa sve bokeškim akcentom, šalama i lepršavošću što daje drugačiji pogled na ovo djelo. Komad „Ćelava pjevačica” podsjeća nas koliko je ljudska otuđenost sve veća, kao i da je komunikacija među ljudima sve teža, te se tako mnogi ljudi mogu poistovijetiti sa likovima u drami. Likovi u drami su naizgled gospoda koja je luckasta, raskošno obučena, ali u dubini duše isprazna, nesrećna i nezainteresovana pa tako ni ne primjećuje vodu u stanu koja je skoro do koljena, a ni prolaznost vremena, već se osjećamo kao da smo zaglavljeni u najdužem ljetnjem danu u godini. Predstava se završava identičnim monologom kojim je i počela i stičemo utisak kao da se svašta izedešavalo, bez ikakve poente, sa mnogo besmislenih tračeva ispričanih po više puta, mnogo buke i smijeha, a ćelava pjevačica se i dalje češlja u istu bandu.
Sledećeg dana festivala ostajemo u mediteranskoj atmosferi, ali se selimo u Italiju sa predstavom „Filomena Marturano” rađena u produkciji Centra za kulturu Tivat i Gradskog pozorišta u Podgorici, ova predstava već dugi niz godina niže zavidne uspjehe. Ovo je priča o ljubavi, strasti i emocijama između dvoje ljudi koji se svađaju, i inate, a iz toga se rađa ljubav i Filomenina pobjeda. Filomena (Anita Mančić) je bivša prostitutka, koja živi sa svojim bivšim ljubavnikom Domenikom Sorianom (Branislav Popović). Ona je uprkos svom statusu u društvu snalažljiva i promućurna, i lukavo se služi svime što ima da bi svojim vanbračnim sinovima osigurala budućnost, ali i prezime Soriano. Ova predstava govori i o statusu vanbračne djece jer su obično ta djeca bila diskriminisana, i nepoželjna ali i nazivana različitim pogrdnim nadimcima, kao i o emancipaciji i položaju žena u društvu. Najinteresantnija scena je kada Domeniko Sorijano pati za Filomenom, koja ga je napustila a napolju pada kiša što više podsjeća na neku predivnu ljubavnu filmsku scenu. Takođe scena koja je izmamila sjaj u oku, ali i smijeh i aplauze jeste kada Domeniko uzima gitaru i sa svojim sinovima Umbertom (Emir Ćatović), Rikardom (Božidar Zuber) i Mikeleem (Momčilo Otašević) pjeva neku od italijanskih pjesama, jer kako i Filomena kaže u drami „djeca ili su ti prijatelji ili su protiv tebe”.
Trećeg dana festivala odigrana je predstava „Hasanaginica” Narodnog pozorišta u Beogradu. U predstavama Jagoša Markovića uvijek možemo primijetiti prisutnost nekog od četiri elementa vodu, vazduh, vatru ili zemlju. U prethodne dvije predstave scenografiju je činila voda, dok sada na sceni pažnju privlači pijesak koji teče poput nekog pješčanog sata. Hasanaginica u verziji Ljubomira Simovića je priča o tužnoj i bolnoj sudbini Hasanaginice, ali i o tome kako treba pokazati ljubav, i ne treba se stidjeti svojih emocija, jer uvijek nekako postane kasno za ispravljanje grešaka. Hasanaginica (Vanja Ejdus)je žena koja se udala i tako izgubila svoj identitet i ime postavši Hasanaginica. Njen muž Hasanaga (Nenad Stojmenović) je čovjek koji ne otkriva u potpunosti šta osjeća, već sve odluke donosi bez emocija i sa ozbiljnošću dok će se ispostaviti da ipak svoje najdublje emocije drži duboko u sebi. Naime Hasanaga tjera Hasanaginicu od sebe i kažnjava je tako što joj zadaje dodatan bol oduzimanjem djeteta, i zabranjuje joj da dolazi da vidi dijete. Iako je riječ o baladi koja ne pripada ovom vijeku, sve su češći postupci muškaraca prema ženama i u sadašnjosti. Priča nas navodi na hiljadu zaključaka, daje nam prostora da razmišljamo o manipulaciji, položaju žena, hijerarhiji, čežnji, želji i na kraju o samouništenju majke koja je nepravedno osuđena na patnju, ali Hasanaga to shvata i uviđa vrlo kasno. Cijelu predstavu prati orijentalna muzika što doprinosi atmosferi komada. Ova predstava svoju premijeru imala je 2001. godine i kao takva u relativno izmijenjenoj glumačkoj postavi nastavlja da neprestano oduševljava publiku.
Potom se na festivalu predstavilo i Beogradsko dramsko pozorište sa predstavom „Sumrak bogova”. U mračnu i hladnu atmosferu Njemačke u tridesetim godinama kada su nastupile brojne društvene promjene i Hitlerov dolazak, publika je bila uvučena i prije nego što je sjela na svoja mjesta. Upadljiva scenografija u vidu dugačkog stola, tamna odjeća i scenski pokret svakog od glumaca već nas navode da se dešava nešto vrlo zlo. Priča počinje na uglađenoj, svečanoj rođendanskoj proslavi Barona Joakima (Aleksandar Alač), gdje je porodica kao takva trebala da bude simbol zajedništva, dok ova to svakako nije. Ova porodica puna je zavjera, prevara, i želje za moći. Nakon ubistva Barona pojavljuje se testament gdje piše da Martin (Isidora Simijonović) nasljeđuje sve, tako Martin postaje glavni akter u igri. Kako priča odmiče raskrinkavaju se tajne koje će jedno po jedno za stolom tjerati u smrt jer kako kažu u predstavi „mi smo ipak porodica”, i tako scena postaje prazna. Sudbina ubica i onih pohlepnih je kroz istoriju poznata, a i sudbina vlasti koja se stalno ponavlja. Vjera i ideologije se mijnjaju, dok se narodu stavljaju ružičaste naočare ili daju obećanja kako bi povjerovali da je to ono pravo. I dalje živimo u svijetu koji se nije oporavio od ratova, koji pamti tugu, nosi traume korumpiranog društva i nema vjeru u ljude, ali pokušava da gaji nadu za boljim životom bez korupcije i propalog sistema koji misli da može da kontroliše sve.
Peti dan festivala obilježila je Nušićeva drama u dva čina „Sumnjivo lice” u izvedbi Narodnog pozorišta u Somboru. Uvijek Aktuelna Nušićeva drama nas konstantno opominje gdje živimo, te stoga imamo korumpirani sistem i vlast koja je nesposobna da pronađe sumnjivo lice. Priču prate i ljubavna pisma između Đoke (Aleksandar Ristoski) i Jerotijeve ćerke Anđe (Biljana Keskenović). Jerotije (Saša Torlaković) je neuk i luckast čovjek koji dešifrujući razna pisma želi da uhvati sumnjivo lice i tako unaprijedi svoj ugled i karijeru. Međutim reditelj u svom maniru donosi balkanski mentalitet i crnohumornu komediju, sa balkanskim običajima, rakijom, živom muzikom i pucnjavom iz pištolja. Scenografija ima mnogo vrata, knjiga, izgleda kao neka prilično trošna kuća, koja u nekom momentu postaje i sudnica, tamnica i kancelarija. Najzanimljivija scena bila je scena svadbe sa mnogo poznatih svadbarskih pjesama, strecanja od pucnja iz pištolja i neizostavnog kola, što je publika nagradila aplauzom. Ova predstava je najstarija režija Jagoša Markovića, a s obzirom na sistem koji je zatrovan, nepotizam i kulturu Balkana pretenduje da bude još aktuelnija i da nas podsjeća kakva je vlast, ljudi, položaj ćerki, i majki u porodici i šta tačno znači kaljati ugled u jednoj balkanskoj porodici.
Poslednje veče festivala bilo je rezervisano za najmlađu publiku, pa smo svi odlučili da na trenutak ne budemo odrasli i otputujemo u čarobnu i daleku zemlju Oz kroz predstavu „Čarobnjak iz Oza”u produkciji Gradskog pozorišta u Podgorici. Doroti (Kristina Stevović) doletjevši olujom iz Kanzasa pokušava da nađe put do svoje tetke i teče, pa na tom putu susrijeće, Strašila (Jelena Simić), Limenog (Dejan Đonović) i Lava (Božidar Zuber) koji joj postaju prijatelji, ali i sa kojima uspijeva da prevaziđe mnoge prepreke, oslobode Oz od zle vještice, ali i vrate Doroti kući uz pomoć srebrnih cipelica. Svi u sali su pomno pratila radnju predstave, pjevali songove, ali se i oduševljavali kostimima kao i scenama kada tornado nosi Doroti i sve oko nje, ili kada Doroti i njena družina plove u čamcu. Čarobnjak iz Oza je svevremeno djelo kojem se uvijek vraćamo da bi shvatili da je snaga u nama samima, da je potrebno samo malo da bi uvidjeli koliko vrijedimo. Svako je od nas nekada bio izgubljena Doroti, plašljivi Lav, pomislio da nije pametan kao Strašilo ili mislio da nema osjećanja i ne može da voli kao Limeni. Ako ikada posumnjamo barem su dječje predstave tu da nas podsjete da je sve zapravo mnogo drugačije, jer dječja energija je uvijek najposebnija i najiskrenija.
Prva godina ovog festivala završena je u lijepom raspoloženju i sa nadom da će ovaj festival okrenuti još mnogo, krugova oko sunca. Sledeće izdanje festivala biće takmičarkog karaktera, pa sa nestrpljenjem iščekujemo mnoge vrijedne pozorišne stvaraoce, a selektorka festivalskog programa za sledeću godinu biće Ana Tasić dugogodišnja selektorka Sterijinog pozorja. Ovog decembra je u Podgorici počeo jedan sasvim drugačiji pozorišni život, željan i nadamo se istrajan, a opet zahvaljući predstavama angažovan, emotivan i energičan. Pozorište je uvijek bilo tu da nas opominje, edukuje, čini nas ranjivim, grli nas, diše i živi sa nama, pa se nadamo da je tako i reditelj dobio jedan sasvim drugačiji vanvremenski nov život.
