Oliver Frljić: „Kazalište može biti pijesak u kapitalističkoj mašini ili legitimacija njezinog postojanja i rada”


sep 2018.

Oliver Frljić rođen je 1976. u Bosni i Hercegovini. Završio je filozofiju, religijsku kulturu i režiju u Hrvatskoj, a danas radi kao reditelj, autor, glumac i teoretičar širom Evrope. Predstave su mu donele nekoliko nagrada i poziva na međunarodne festivale među kojima su Viner festvohen (predstava Mrzim istinu!, 2010), kao i Festival nove drame u Hajdelbergu (komad Black Box Shoe, koji je režirao u pozorištu Šaušpilhaus u Dizeldorfu). Od 2014. do 2016. bio je na mestu umetničkog direktora Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci. Sa te pozicije početkom 2016. podnosi ostavku iz protesta prema kulturnoj politici Hrvatske.

Na ovogodišnjem Bitefu videćemo dve njegove predstave Goяki – alternativa za Nemačku? (16.09) i „Šest lica traži pisca“ (17.09), što je bio povod da sa Oliverom razgovaramo o Bitefu, njegovom radu, ali i društvenim okolnostima u Evropi, Balkanu, i kako se pozorište odnosi prema njima. 

oliver-frljic

Kao jednom od glavnih autora ovogodišnjeg Bitefa, koliki značaj ovaj festival ima za Vas, imajući u vidu njegovu istoriju ali i aktuelnost? 

Kao redatelj mlađe generacije, kako vole tepati ljudima u ovoj profesiji koji su ušli u četvrtu deceniju života, s Bitefom sam se uživo susreo relativno kasno, ali od tog se vremena družimo intenzivno. Mislim da važnost ovog festivala još uvijek nije dovoljno valorizirana u domaćem kontekstu. On je već 1971. prepoznao Roberta Wilsona kao jednu od ključnih figura onoga što će se kasnije terminološki odrediti kao postdramski teatar. U tome vidim važnost ovog festivala - u anticipaciji kazališta koje tek treba doći. Jan Fabre to sažima ironijskim naslovom svoje predstave iz 1982.: "This is theater as it was to be expected and foreseen". 

Koliko snažno mogu odjeknuti poruke koje se tiču globalnih problema, a koje su upućene iz Srbije? 

Iz ovog pitanja iščitavam da problemi Srbije nisu i globalni problemi. Oni to jesu - itekako. Najautentičnije kazalište je ono koje uspijeva probleme jedne društvene zajednice dići na razinu metafore koja proizvodi semantičke ekspolozije. Moja rana predstava "Turbo-folk" govorila je o ovom muzičkom žanru, ali i istoimenom društvenom fenomenu. Iako većina publike na našim međunarodnim gostovanjima nije znala tko su Ceca, Dara Bubamara, DJ Krmak ili neki drugi protagonisti ovog muzičkog žanra, iako im je politički kontekstu u kojem se turbo-folk rodio bio poznat samo u najopćenitijim crtama, oni su predstavu itekako razumijevali. Filmovi Abbasa Kiarostamija su tako dobri jer se pretjerano ne zamaraju prevođenjem jednog kulturnog konteksta u drugi - to je posao koji prepuštaju publici. 

Režirali ste i u Poljskoj i Nemačkoj. U odnosu na Balkan, koja je razlika u jačanju desnice, ali i u ponovnoj pojavi fašizma? Kako se pozorište odnosi prema tim pojavama? 

Pozorište poklanja dosta prostora fašizaciji Europe, ali jezik tog pozorišta ne proizvodi transgresivne momente koji bi omogućili da doista shvatimo opasnosti suvremenog europskog fašizma. To pozorište, svoj nadolazećoj političkoj buri usprkos, ostaje čvrsto usidreno u tlo građanskih očekivanja i estetskih preferenci. Ono u svojoj suštini jest i ostaje logocentričko. Svaki izlaz iz okvira teksta i govora u neki drugi prostor izaziva automatski sumnje, podozrenja i nerazumijevanja. Osobno se u cijelom tom zapadnoeuropskom kazališnom sistemu osjećam kao strano tijelo koje stalno izaziva nesporazume i upalne procese. Netko je jednom prilikom napisao da u mom pozorištu izostaju one tako zanimljive autobiografske priče koje tako sjajno pričaju glumci kod nekih mojih njemačkih kolega koje, iz građanskih obzira, ovdje neću imenovati. To da moj kazališni vrlo često funkcionira kao ironijski komentar na onaj tip "autentičnosti" koji se pokušava konstruirati u dokumentarnom teatru, te da dekonstrukciju narativa vidim kao ključni moment u emancipaciji kazališta od književnosti mi se nekako čini da bi do sada trebalo biti jasno i vrapcima na grani. Ali po svoj prilici ne i kazališnim ekspertima. 

oliver frljic gorki

Može li dobra predstava da donese promene u društvu ili je ona potreba autora i glumaca da iskazu svoj stav (bunt) u odnosu na neku pojavu? 

Prije nego što odgovorim na ovo pitanje, morali bi se dogovoriti što je to društvena promjena. Ja, npr, mislim da je beskičmenjaštvo hrvatskog glumišta i servilnost u odnosu spram centara političke moći u više navrata donijelo promjene u društvu. Naravno, one najgore vrste. U Hrvatskoj se unormalilo da kazališni umjetnik kroz svoj rad ne reagira na društvene probleme. Ti ljudi se bave umjetnošću, a nas par zagrćemo rukave i uzimamo u ruke društveni izmet koji se nakupio u zadnjih skoro trideset godina jer nije bilo nikakoga da čisti. Pravi umjetnici pred nacionalnim izmetom začepe nos ili ga u širokom luku zaobiđu. Postoje, naravno, i oni koji će pomoći u njegovoj proizvodnji - od glumaca koji su još 1997. glumili u proslavi Tuđmanovog rođendana, do onih koji upravo igraju u Vrdoljakovom spektaklu bulajićevskih ambicija o generalu Gotovini. U Srbiji imate slične procese. Evo, pozivam komentatore, ukoliko imate otvorene komentare ispod ovog teksta, da nabroje tko je sve od kulturnih radnika u Srbiji prodao svoju građansku savjest Vučiću za kojekakve sinekure.

Neretko čujemo da umetnici kažu kako su „zahvalni“ okolnostima u ex-yu zemljama jer im pružaju konstantnu inspiraciju? Jeste li i Vi istog stava i koliko imate motiva za rad, jer su ujedno te okolnosti na neki način i odraz apatičnosti ovog društva? 

Bio bih zahvalniji da svih tih okolnosti nema. Ponekad mi se čini da umjetnici s prostora bivše Jugoslavije ne uspijevaju, jer je toliko debela, nikako sondirati nacionalističku superstrukturu i doći do ekonomske baze na kojoj ona počiva. Međutim, reprezentacija ekonomskih procesa je uvijek predstavljala za kazalište nemali problem jer oni u svojoj kompleksnosti izmiču kazališnoj reprezentaciji. O tom problemu je govorio još Erwin Piscator. Brecht također, i njegovi komadi se i mogu čitati kao tiho priznanje poraza pred ovim problemom. Danas, u vrijeme kognitivnog kapitalizma, kazalište stoji pred još većim problemom. Smatram da je to jedno od ključnih pitanja koje kazalište treba sebi postaviti - može li, da parafraziram Heinera Mullera, biti pijesak u kapitalističkoj mašini ili je samo još jedna legitimacija njezinog postojanja i rada. 

U predstavi „Šest lica traži pisca“ bavite se indetitetom pojedinaca, ali i nacija. Smatrate li da su države nastale raspadom Jugoslavije pronašle svoj indetitet i koliko vam je istorija ovih prostora poslužila kao inspiracija? 

Nekakav identitet jesu pronašle, ali, ako mi dozvolite da izađem iz granica građanske pristojnosti, serem im se na taj identitet. Pogledajte samo tko obnaša predsjedničku funkciju u Srbiji i Hrvatskoj. S jedne strane Drine, nekadašnja Šešeljeva desna ruka koja periodički pati od amnezije u odnosu na ono što je radila i govorila tijekom devedesetih i početkom dvijehiljaditih. S druge strane osoba kojoj je Zdravko Mamić organizirao proslavu rođendana, kojoj na inauguraciji sjedi ratni zločinac Tomislav Merčep i osuđeni diler kokaina Velimir Bujanec. Ako su to najviši politički predstavnici ova dva društva, mogu samo reći: "U šta vam ode sad skoro trideset godina?" 

oliver frljic sest lica trazi pisca

Kao reditelj koji je 2011. osvojio nagradu za režiju na Sterijinom pozorju, kako komentarišete to što je ono ove godine okupilo samo mlade autore? Smatrate li da su mladost i novina koju mladi mogu da unesu dovoljni da budu i jedini razlog da im se da prostora na festivalima/manifestacijama? 

Moram priznati da nisam upoznat sa selekcijom ovogodišnjeg Sterijinog pozorja. On je od raspada Jugoslavije dosta puta mijenjao koncepciju. Nemam ništa protiv mladih autora, čak niti protiv toga da budu zastupljeni isključivo mladi autori, ali mislim da bi kvaliteta njihovog rada trebala biti ključna.

Kako izlazite na kraj sa protestima, zabranama, pa i pretnjama? Smatrate li da je to na neki način marketing za Vas rad?

Protesti, zabrane i prijetnje su, naravno, medijski atraktivne, ali vrlo često proizvode vrlo površnu recepciju onoga što radim. U Hrvatskoj o onome što radim mišljenje imaju svi - od blagajnica u supermarketu do direktora kazališta - mada su rijetki vidjeli što ja zapravo radim. Njihova recepcija mog rada se događa kroz medijsku izvedbu koju on generira. Po meni je ona jednako važna kao i predstava koju radim na pozornici. Međutim, građanska publika i njezini zastupnici imaju problem s razumijevanjem te proširene izvedbe. Oni bi izvedbu, koja se prelila u sve društvene pore, na silu vratili u uski okvir kazališnog poratala.

Šta smatrate najvećim profesionalnim uspehom, a šta neuspehom?

Činjenicu da radim ovaj posao i činjenicu da radim ovaj posao.

Foto: Mare Mutić, Bitef promo

Autor: Nikola Bešlić