Premijera: 22. Nov 2011.
Pisac: Đuzepe Verdi, Režija: Paolo Bajoko, k. g.
Otelo - Dušan Plazinić / Janko Sinadinović
Dezdemona - Jasmina Trumbetaš Petrović / Ana Rupčić
Jago - Miodrag D. Jovanović / Dragutin Matić / Vuk Zekić
Emilija - Svetlana Nestorov / Ljubica Vraneš / Tamara Nikezić
Kasio - Nenad Čiča / Marko Živković
Rodrigo - Slobodan Živković / Danilo Stošić
Lodoviko - Sveto Kastratović / Strahinja Đokić
Montano - Ljubodrag Begović / Pavle Žarkov
Glasnik - Predrag Gligorić / Gavrilo Rabrenović
Libreto, prema istoimenoj Šekspirovoj tragediji: Arigo Bioito, Dirigent: Ana Zorana Brajović, Scenograf: Nevenka Vidak, Pomoćnik reditelja: Ana Grigorović, Video produkcija: Petar Antonović
Posle Aide, koja je prvi put izvedena u Kairu 24. decembra 1871. godine, prilikom otvaranja Sueckog kanala, nastupila je u Verdijevom stvaralaštvu pauza od skoro šesnaest godina. Mislilo se da je veliki maestro, već odavno star, definitivno napustio stvaralački rad i da je za njega došlo vreme da bude jedan od onih staraca za koje je Manconi rekao da „otvaraju svoju dušu čistim i nevinim mislima groba“. Međutim, stari Verdi za vreme ove pauze i ćutanja od šesnaest godina transformirao se u jednog novog i podmlađenog umetnika, koji je u sedamdesetčetvrtoj godini dao svoje remek-delo, Otela. Ideja da komponuje potresnu Šekspirovu tragediju odavno je preokupirala Verdija. Unutrašnji rad njegove misli i njegovog duha oko Šekspirovog sižea morao je biti dug i složen; komponovanje pak same opere bilo je, kao uvek, vrlo brzo. Može se zamisliti koliko je bilo interesovanje ne samo u Italiji, nego u celom svetu, kada se čulo da Verdi komponuje Otela ili Jaga, kako je najpre izgledalo da će se novo delo zvati. Uzalud se stari maestro trudio da objavi da ne radi ništa novo, da muzika zahteva „mladost čula, žestinu i žar krvi i punoću života“, da su „deca staraca rahitična i anemična“. Ceo svet je znao da Verdi ima još mladost duše i duha, da je njegova krv još topla, da još uživa svu punoću života; ceo svet je bio siguran da ovaj starac još može da podari život zdravoj i snažnoj deci, da stvori nova i velika dela. I zaista, Otelo je izveden 5. februara 1887. godine na sceni milanske Skale. To je bila nova velika pobeda latinskog genija koji je znao da se prilagodi novim tendencijama i novim zakonima moderne umetnosti, promeni ukusa, i da iskoristi sav progres kompozicione tehnike, ali u isti mah da sačuva svoju plastičnost, svoju toplinu i svoj tip. Ovo nije prvi put da Verdi komponuje jedan Šekspirov siže. Trideset i sedam godina pre Otela on je komponovao Magbeta, delo nejednake vrednosti, koje je imalo samo osrednji uspeh. Docnije, pre nego što se rešio da radi Bal pod maskama, bavio se problemom komponovanja Kralja Lira. Ovoga puta Verdijev mlađi savremenik i njegov libretista Arigo Boito znao je i umeo da sjedini Šekspira i Verdija u jedno remek-delo dostojno jednog i drugog. Pesnik, uz to i sam kompozitor, čovek koji je imao tačno shvatanje dramskih i muzičkih mogućnosti jednog dobrog libreta, Boito, stvorio je najbolji operski tekst koji je napisan posle Vagnerove smrti. Rađen po Šekspiru, Boitov libreto ima mestimično više jedinstva i kontrasta. Da pomenemo najpre ljubavni duet prvog čina. Već je Zonental primetio da u Šekspirovom Otelu nedostaje intimna ljubavna scena između Dezdemone i Otela, koja bi značila kontrast i dublju motivaciju scenama ljubomore. Kod Šekspira, Otelo ispoljava svoju ljubav svega u nekoliko reči; samog sa Dezdemonom vidimo ga isključivo kao njenog mučitelja i ubicu. Ljubavni duet pri kraju prvog čina, pored toga što je u dramskom tkivu ispunio tu prazninu, pružio je prilike Verdiju da napiše nekoliko iskrenih i duboko proživljenih melodijskih fraza, koje će se, kao reminiscencija i lajtmotivski detalj u partituri, ponoviti pri završnoj sceni umorstva Dezdemone. Pored toga, u četvrtom činu, jednom od najlepših u operskoj literaturi uopšte, Boito je spojio scenu sa Emilijom sa scenom umorstva izbacujući Rodrigovo ubistvo. Ha taj način radnja je dobila više jedinstva, a dramska konstrukcija čina više celine. Najzad, čini nam se da je Boito drugačije postavio karakter Jara. Kod Šekspira, Jago je intrigant. Podloga te intrige je njegova zapostavljenost u karijeri. Kod Boita, međutim, Jago, je, u čuvenom „Kredu“, podignut do simbola zla, „do demonskog upravljača sudbine“. Verdi je u Otelu ostvario reformu muzičke drame na osnovama koje se razlikuju od Vagnerovih principa. On je hteo da dođe do cilja, kako je sam govorio, „drugim putevima i kroz druga vrata“ i da stvori tip muzičke drame nov i moderan, ali u suštini italijanski i latinski. Ako je u izgrađivanju dramske celine čina i aktiviranju orkestra sledio Vagnerove muzičko-dramske principe, u muzičkom postavljanju karaktera ličnosti i crtanju njihovih psiholoških profila, Verdi je, kao južnjak i Italijan, ostao veran tipičnoj latinskoj koncepciji melodijskog ostvarivanja opere. I u Otelu je melodijska linija nosilac dramskog izraza, samo što se ona talasa nad jednim pokretljivijim orkestarskim tkivom u kojem je jače naglašen dramski moment. Njegova topla i raspevana melodika, u kojoj je ostvaren čvršći odnos reči i tona, i njegovi detaljnije studirani rečitativi, ostali su po inspiraciji čisto italijanski i sačuvali latinsku eleganciju i čistoću. Od značajnih mesta u partituri Otela treba pomenuti snažnu i dramatičnu scenu bure na početku prvog čina, u kojoj je mladalački temperament sedmadesetogodišnjeg Verdija došao do punog izraza i koja po akcentima i efektu dostiže grandiozni opis bure i oluje u uvodu Vagnerove Valkire, Jagovu i Kasijevu napitnicu, ljubavni duet koji se odvija u opojnoj atmosferi mediteranske zvezdane noći sa prekrasnom i nezaboravnom melodijom koja se penje do visina tristanovskih ljubavnih scena, zatim scenu između Jaga i Otela, izvanrednu po ekspresiji skrivenih duševnih pokreta, demonski Jagov „Kredo“, priču o Kasijevom snu, u kojoj se Verdi harmoničar pokazuje u novoj svetlosti, čuveni kvartet u kojem su na jednoj harmonskoj osnovi ostvarena četiri raznorodna raspoloženja: strah Dezdemone, crne slutnje Otela, uznemirenost Emilije i trijumf Jaga, zatim tercet o maramici, dva uzbudljiva Otelova monologa i najzad, kao kruna svega, četvrti čin, u čijoj muzici čudno zvuče noćne misterije prirode, ljubav, strah i sumnja: Dezdemonina dečja pesmica, njena večernja molitva, uzbudljivi tragični kraj Otela sa poslednjim zvucima divne ljubavne melodije dueta iz prvog čina.
Branko Dragutinović