Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja

Ulogujte se da dodate predstavu u listu zelja
0.0

Broj ocena: 0;

Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja

Premijera: 30. jan 2007.
Pisac: Ivo Brešan, Režija: Želimir Orešković

Igraju:

Mate Bukarica, rečeni Bukara, upravitelj zadruge i sekretar Mjesnog aktiva Partije, u ulozi kralja Klaudija - Miodrag Krivokapić 
Mile Puljiza, rečeni Puljo, predsjednik Mjesnog aktiva Narodnog Fronta  u ulozi Polonija - Branko Vidaković 
Anđa, njegova kćer u ulozi Ofelije - Marija Vicković 
Mara Miš, rečena Majkača, seoska krčmarica, u ulozi Kraljice Gertrude - Nela Mihailović 
Mačak, predsjednik Upravnog odbora zadruge, u ulozi Laerta - Vladan Gajović / Mihailo Lađevac 
Joco Škokić, rečeni Škoko, seoski momak u ulozi kraljevića Hamleta - Branislav Tomašević 
Andre Škunca, seoski učitelj, kao režiser predstave - Predrag Ejdus 
Šimurina, komentator i tumač predstave - Marko Nikolić 
Ostali seljaci i seljanke iz Donje Mrduše - Gorjana Janjić, Ognjanka Ognjanović, Srboljub Milin, Mida Stevanović, Slaviša Čurović, Uroš Urošević, Zoran Maksić, Bojan Serafimović, Đorđe Usanović, Aleksandar Danojlić

Dramaturg: Zoran Raičević, Scenograf: Boris Maksimović, Kostimograf: Marina Vukasović – Medenica, Kompozitor: Mihailo Blam, Scenski govor: dr Ljiljana Mrkić – Popović, Scenski pokret: Ivica Klemenc, Korepetitor: Mirjana Drobac, Organizator: Nemanja Ralić



DOSTA ZA JEDAN ŽIVOT
(Odlomak iz intevrjua „Lopovi smo kao i svi drugi“, koji je sa Ivom Brešanom vodila Adriana Piteša, objavljenog u zagrebačkom „Jutarnjem listu“, 7. septembra 2005)

Prozaik i dramatičar Ivo Brešan (...) je autor nekih od najizvođenijih hrvatskih drama, uključujući i slavnu Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, te niza filmskih i televizijskih scenarija. No u posljednje vrijeme „mladi i perspektivan autor“ kako ga je jednom prilikom nazvao Pavao Pavličić posvetio se pisanju romana. U biblioteci „Premijera“ Jutarnjeg lista nedavno je objavljen njegov najnoviji roman Tri života Tonija Longina.
Premda slovite za našeg najvećeg živućeg dramatičara, već nekoliko godina ne pišete drame nego ste se posvetili romanima. Zašto?
Nije se radilo o radikalnom rezu, jer sam romane pisao i kad sam bio dramski pisac. Istina je da sam u jednom trenutku prestao pisati drame. Naime, sa dramaturgijom kakva je moja ne uklapam se u suvremene trendove kakvi trenutno prevladavaju u teatru u kojem općenito sve manje ima dramske književnosti. Danas se predstave ponekad rade čak i bez teksta, glumci improviziraju, a ako je pak riječ o klasičnom dramskom djelu to se toliko izokrene da ga ni autor više ne bi prepoznao. Kad se pak u kazalištu poseže za književnosti poseže se za prozom, primjerice dramatizira se roman. I onda sam se zapitao ima li smisla pisati drame i trošiti ideje, ako ih nitko neće čitati, a još manje igrati. Najbolje se vratiti prozi sa kojom sam i počeo. Drugi razlog su i moje godine. Dramu je vrlo zahtjevno pisati, a i svojim sredstvima izražavanja vrlo je ograničena jer osim dijaloga i didaskalija nema drugih sredstava. A mora se reći isto što i romanom. Pogotovo što ja kako sam stariji, sve sam skloniji razmišljanju, filozofiji, što proza tolerira, a drama ne. Ako vam lica u predstavi počnu filozofirati, onda je gotovo, predstava je propala. Svi moji romani, pogotovo romani koje sam pisao u posljednjih nekoliko godina, nose filozofsku misao kao podlogu radnje. Imale su je i drame, no ovdje je to daleko otvorenije i izraženije. Svakako nisam napravio oproštaj sa dramom, ali 23 drame su iza mene, što je dosta za jedan život.
Nedostaje li vam to što više nemate neposredan uvid u reakciju ljudi na ono što radite, što ste mogli kad su drame bile u pitanju? 
Reakcije ljudi su vrlo relativne. Tijekom godina sam naučio da ljudi nerijetko plješću na predstavi, a poslije kažu da je to pizdarija. Vidio sam to kod niza pisaca. Stoga nikad ne znam, kad ljudi dolaze čestitati nakon predstave, rade li to iskreno ili samo iz konvencije. Doduše ne sazna se to ni kod kritika, jer i kritičari su ljudi koji imaju različite ukuse, sviđanja, razmišljanje... Tako se ni Hamlet u Mrduši Donjoj nije svima svidio, ali ne zbog političke komponente.
Humor je bio vaš prepoznatljivi znak. Ostavili ste se drame, ali zašto ste se, ako je suditi po romanima, ostavili i humora?
Humor sam oduvijek shvaćao na poseban način. Cilj mi nikad nije bio samo nasmijati ljude nego ih natjerati na razmišljanje, natjerati ih da se smijehom oslobode. Kad su ljudi išli gledati Hamleta u Mrduši Donjoj oni su se smijali, ali ne samo zbog komičnih situacija nego zato što su slušali rečenice koje se nisu govorile na ulici, nije ih se smjelo govoriti. Ako tog elementa nema, humor se svodi na površni vic. Naša trenutna stvarnost ne pruža materijala za takvu vrstu humora. Mogu se ismijavati pojave, pojedinci, ali to ne izlazi iz okvira dnevne satire i vica, što mene ne zanima. (...)