Pisac: Bora Stanković/Jelena Mijović, Režija: Milan Nešković
Adžika – Radmila Đorđević
Marija – Žetica Dejanović
Kosta – Bojan Jovanović
Stana – Kristina Janjić Stojanović
Nikola – Marko Petričević
Jovan – Saša Stojković
Anica – Milena Stošić
Ilija – Dragan Živković
Cveta – Jelena Filipović
CIGANKA – Tamara Stošić
Kostimograf: Ivana Mladenović, Scenograf: Milan Nešković
Ruža, pa uvela. To je nekako logičan sled događaja. Ali Bora Stanković nije logičan. On je istinit. A u istinu je najteže poverovati.
Aca Popović pominje kako ne treba ruže zalivati vrućom vodom da bi shvatio koliko je ona otporna. Bora, naprotiv, polako dozira toplu vodu svojim junacima ne bi li spoznao kada i onaj najdelikatniji deo duha poklekne pred okrutnošću malograđanskog učaurenog mikrokosmosa.
Za mene posle ovog procesa Bora Stanković zauzima posebno mesto u srcu, a Vranje...
Vranje kao prvi susret sa Borom uliva neko strahopoštovanje još dok se pažljivo surećete sa gradom vozeći se njegovom, i dalje kaldrmisanom ulicom, a istorija pozorišta obavezu prema tradiciji koliko i prema budućnosti.
Bora Stanković je istinit, ali zarad pozorišta mora pre svega biti verovatan. Za to se pobrinula Jelena Mijović, kombinujući više Borinih likova iz raznih dela, time stvorivši, novo autorsko delo koje “ono nekad” Vranje smešta u današnji system vrednosti, oponašajući savremene odnose.
Ovo je predstava o nekdašnjim ljudima u današnjem svetu. Oni su zaista tu. Prepoznaćete ih u čekaonici, na ulici, kafani, poslu... I naravno kod kuće!
Na žalost ili ne, mentalitet samo stari sa godinama, ne menja se.
Milan Nešković