Težak je, hrabar i izuzetno izazovan proces mimoići se sa očekivanjima publike i ponuditi im novo učitavanje dramskog teksta Dušana Kovačevića „Maratonci trče počasni krug” koji ima kultni status, prvenstveno zbog svima naširoko poznatog filma Slobodana Šijana, čije se replike citiraju i godinama kasnije. Iako neki nisu upoznati ni sa postojanjem dramskog komada, ova predstava izlazi izvan margina njega nudeći jedno novu formu i perspektivu koja je dug vremenski period bila potpuno zanemarivana, u korist prednosti drugorazredne humorističke note.
U vrijeme kada je izašlo ovo djelo je, pored svih svojih doskočica i crnohumorne zabave, imalo i jednu izuzetno političku konotaciju i nastalo je kao produkt Kovačevićeve potrebe da raskrinka veo tadašnjeg halapljivog društva. Njegova inicijalna zamisao bila je predočiti skicu vlasti u tom periodu, kroz refleksiju smrti prastarog Pantelije (čitaj: Tita) i njegove djece-nasljednika (čitaj: države) koji od te smrti pokušavaju što više da ugrabe za sebe i na njoj profitiraju proizvodeći međusobnu borbu, spletke i niz tragikomičnih situacija. Tako ostaje jedno opšte mišljenje da je Kovačević ponudio proročanstvo raspada Jugoslavije, koji je kasnije uslijedio. Shodno tome, u kontekstu ove izvedbe Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku, u adaptaciji i režiji Olje Đorđević, čini se dosta značajnim naglasiti odluku da se zadrži izvorni jezik, srpski (za razliku od, naprimjer, maratonaca na adaptiranom ijekavskom govoru, koje je postavila Iva Milošević u zagrebačkom pozorištu Kerempuh 2015. godine) dodatno tako hraneći i dajući podstrek probuđenom duhu jugonostalgije.
Svima nam je dobra poznata priča o dekadentnom moralu porodice Topalović, koja predstavlja ogledalo kulturološkog mentaliteta naših regionalnih prostora, ističući se kroz prizmu pohlepe. To je priča o disfunkcionalnoj porodici, koja profitira na tuđoj nesreći i smrti (pa čak istu željno iščekuje i raduje joj se, dok se svoje kobno plaši), vodeći pogrebničko preduzeće opstalo dugi niz godina na prevarama i mutnim radnjama. Kako to obično biva, njeni članovi ne posjeduju fundamentalno obrazovanje, ali zarađuju visoko iznad prosjeka, premda nikad zasićeni i u stalnoj pomami za novim prilivima novca. Muškarci su predstavljeni kao glave porodice, stavljeni u fokus, dok su žene sporadične i tretiraju se samo kao namještaj. Uzimajući sve ovo u obzir, jasno je uočljivo da nismo mnogo odmakli od 1972. godine i korespodencija sa današnjim društvom je (kao i u izvedbi „Narodnog neprijatelja” noć ranije) više nego aktuelna.
U ovom osječkom tumačenju, rediteljka se odlučila za potpuno dekonstrukciju dosadašnjeg narativa, stvarajući šekspirovski motiv predstave u predstavi: na početku ona na scenu izvodi dvije naratorke, jedine žene u ovom komadu, koje nam nude drugačiju percepciju, upozoravajući nas da ne očekujemo puko podražavanje filma. Ove glumice pokreću diskurs tema o načinu tretiranja i poziciji žena u ovom pretežno muškom svijetu koji počiva na patrijarhalnim običajima i principima nasilja, smrti i omalovažavanja ženskog roda. Sav humor koji dugo niz godina zasmijava ovo naše društvo crpi se iz malograđanskog ponašanja muških aktera predstave, koje je duboko upleteno u pore porodično-socijalnih odnosa balkanskog podneblja. Stoga je, pak, neizostavno zapitati se da li se publika smije, jer prepoznaje teatar apsurda ili prosto samo jer prepoznaje sebe u njegovim likovima. Iako predstava otvara dosta važnu problematiku, protiveći se ulozi koju žene imaju u topalovićevskom sekstističkom okruženju, ona, ipak, ostaje na liniji odluke da se tom problematikom bavi na jedan svijetao i humorističan način, iako kao društvo, ipak, nismo još odmakli toliko daleko da bismo bili u mogućnosti praviti komediju od toliko surove teme.
Naročito je inventivna izgradnja predstave na metateatru i vodvilju. Ona obiluje songovima, u najneočekivanijim momentima, odlazeći tako u grotesku, parodiju i karikiranje. To je jedna vrsta komike izrasle na muzici i scenskom pokretu preuveličane nakaznosti. Jedan važan fragment predstavlja i uvođenje novog medija - sjajno snimljenog filma unutar predstave, ponovo zasnovanog na apsurdnosti (međutim, postavlja se pitanje njegovog trajanja u pozorištu koje jeste i treba da bude umjetnost trenutka).
Otvaranje novog ruha koje govori o ulozi žene u topalovićevskom (i našem) društu važan je i inovativan podvig. Međutim, stiče se utisak da se plaši da ode iskorak dalje, ostajući, u korist humora, na površini i plošnom prikazu ovih teških tema. Premda se dosta naglašao momenat obrta u narativu i uvođenja žena u isti, ne samo kao inventara nego kao aktivnih saučesnica, taj momenat ostao je samo na tragu priče o njemu. Na taj način glavna zamisao ovakve promjene scenarija nije izvedena do kraja i žene su ponovo potisnute u zadnji plan na uštrb muškog humora i to je osnovni nedostatak ove izvedbe. Umjesto da se ovakvim iskazom postigne snažna poruka, on biva ublažen i sklonjen sa strane, završivši se samo na njegovom najbazičnijem zahtjevu: Kristininom traženju da je Mirko ne ubije. Odluka da se govori o obezvrijeđivanju žena, kroz komediju, iziskuje bojazan od nerazumijevanja publike, i dalje na podsvjesnom nivou dosta patrijarhalne, koja će se možda dobro ismijati, ali ne i propitati.
Foto: Dejan Đurković
