„Pijanci“ ili: kako čuti Božji šapat


Pete večeri trećeg po redu festivala „Synergy WTF“ odigrana je predstava „Pijanci“ u izvođenju Narodnog pozorišta „Targu Mureš“, kompanije „Tompa Mikloš“ iz Rumunije. Predstava je rađena po tekstu Ivana Viripaeva u režiji Radua Afrima.

Bog priča kroz pijance. Isto tako i rumunsko nasleđe farsi Ežena Joneska priča kroz mađarski ansambl, iako je u pitanju tekst ruskog autora Viripaeva, koji se podvodi pod rusku novu dramu. Tamo gde su Joneskovi apsurdistički dijalozi direktna posledica idejne podloge komada i za cilj imaju obesmišljavanje sveta, kod ove Viripavljeve drame govor pijanaca (koje sačinjavaju najrazličitiji profili ljudi: od egoističnog direktora filmskog festivala, preko kurvi, menadžera, preljubnika) čist su naturalizam. Onda kada razgovori pijanaca zvuče potpuno nebulozno, oni eskaliraju u metafizičke polemike o tome šta je ljubav, o izgubljenoj bliskosti među ljudima i najposle: tome gde je Bog, i da li mi, kao potpuno izgubljeni i razbacani (što na sceni, što u svetu) čujemo božiji šapat.  Pijanstvo indukuje brutalnu iskrenost, salatu od reči veoma pijanih ljudi – u kojoj se najčešće sadrži esencija kontakta. Otkrivaju se intimni detalji aktera: brakovi sa ljudima koje ne vole, nečiji krhki ego, neko ko odbija da se suoči sa smrću bliske osobe - sve one situacije koje otkrivaju bazične ljudske nagone podižu se u ovoj izvedbi na pitanja veća od njih samih.

pijanci-synergy1

Ansambl je mnogoljudan – potpuno u skladu sa dionizijskim orgijama koje će uslediti – međutim koreografski je potpuno usaglašen.  Pijanstvo nije samo lajtmotiv ove predstave nego egzistencijalno stanje aktera i pokretač zapleta – koji su tri i po sata potpuno verodostojno odglumili izmenjena stanja svesti. Jedan od naistaknutijih elemenata predstave jeste izvođenje transilvanijskih narodnih pesama čija lepota u izvođenju čitavoj ovoj dionizijadi pojačava tragično-poetski momenat, tako da se kroz svaku smenu sekvence magla alkohola (razbacanih flaša po celoj sceni – četrnaest pijanih ljudi to odista zahteva!) uzdiže u gotovo transcedentalnu dimenziju, gde pomućeni um postaje podloga za esencijalne filozofske teme (uz pratnju džez kontrabasa i klavira). Mnogo je golotinje na sceni što je svakako očevidna metafora za ogoljenost  duše, no ona je daleko od čistog vulgarizovanja tela radi tela, koreografija Davida Dabocija načinila je da ona bude maksimalno estetizovana pa gotovo da na sceni imamo kakvu savremenu rimsku fresku u pokretu koja prikazuje Bahusove svečanosti.

pijanci-synergy2

Ogoljavanje duše se najčešće na prvu loptu oseća tragično, pak uvek (kako se kroz istoriju filozofije – i Joneskove komade – pokazalo) što se dublje zalazi u metafiziku svakog međuljudskog odnosa  sve postaje sve apsurdnije. Trezno ljudsko biće ima kočnice racija savremenog, obezboženog sveta, a Boga u ovo komadu svi traže, a izgleda da je u ovakvom ustrojstvu smisao i „božji šapat“ moguće naći samo u anarhičnom stanju svesti nakon Boga oca alkohola – koje je najposle i - najistinitije. Da citiramo Bodlerovu čuvenu: Opijajte se! Vinom, poezijom ili vrlinom, kako vam volja.

Šeste večeri revijalnog dela festivala odigraće se „Autobiografija“ Srpskog pozorišta u Mađarskoj, prema tekstovima Branislava Nušića, u režiji Janoša Degija.



Povratak na vesti


Ukoliko želite da naš rad podržavate iznosom koji sami određujete na mesečnom nivou, kliknite ovde: https://www.patreon.com/hocupozoriste