„Zlo dolazi iz neznanja”

1. Kada si poslednji put bio u pozorištu?

Posljednji put sam bio kad sam ja igrao u predstavi. Dakle, već dugo nisam bio, jer nisam imao vremena. To je predstava „Noć s Aleksom”, HNK-a iz Mostara, u režiji Ivice Buljana. To je treća predstava koju sam radio u Mostaru u kazalištu. Imao sam sreće da sam sa tom predstavom bio na jednom od najvećih festivala u regionu. Ivica ne daje zadatke s kojima se mučiš, već ti dozvoljava da se komotno osjećaš u tome i bila mi je milina to raditi. Pre toga sam radio sa Marinom Petković „Kroz proces 10-6-93”. Predstava je dosta mučna, govori o roditeljima koji su izgubili djecu, ali proces je bio fantastičan i uživao sam u tome. Pre toga sam igrao komediju „Ja od jutra nisam stao”, koja mi je, u stvari, bila najteža iako je komedija. To iskustvo mi je bilo dragocjeno.

2. Koju predstavu od pogledanih u poslednje vreme preporučuješ?

Ne mogu se pohvaliti, nisam bio iz vlastite lijenosti. Preporučujem predstavu „Gnijezdo” koju je radila Marina Petković Liker u Mostaru. Pisana je po motivima poezije Marka Tomaša. Gledao sam je u Zagrebu, tada sam tamo živio. Ta predstava me je izula i oduševila. Slinio sam, plakao i smijao se, jer nikad nisam tako nešto doživio.

3. Koliko često i sa kim ideš u pozorište?

I brat, i sestra, i majka moje djece su glumci i najčešće sam išao na neke njihove premijere. Moram priznati da nemam redovan odlazak u teatar. Ne mogu se pohvaliti da sam pogledo previše predstava u životu.

4. Ko su ti omiljeni pozorišni glumac/glumica, reditelj/rediteljka?

Super mi je Krešimir Mikić, njega sam gledao u Exit teatru. Marina Petković mi je odlična rediteljka, Bob Jelčić, takođe, Ivica Buljan.

5. Kakav je tvoj stav o društvenoj ulozi pozorišta u današnje vreme?

Nužan, jer to je zadatak teatra – probijanje granica i preispitivanje postojećih vrijednosti i uspostavljanje novih. Tetar ima više zadataka - ima onih koji njeguju lektiru koja je potrebna za odgajanje, imamo alternativne koje nisu uvijek uspešne, ali su u potragama, i imamo ove koje se bave aktuelnostima i problematikama koje muče društvo i ljudima postavljaju pitanja. Što više pitanja to bolja predstava. Ljudi koji ne idu u teatar se plaše teatra i ne razumiju da je to sve, ipak, fikcija, kao i film. To tako doživljavaju jer se izgubila kultura, doduše, možda je nikad nismo ni imali u masovnom obliku - da ljudi imaju privilegiju da zavole teatar. Obično je to samo zabava. To i treba biti, ali se kasnije razvijaju ukusi koji su suptilniji i koji traže nešto više.

Vedran Mlikota je u svom kraju Zagvozde napravio festival gdje cijelo selo dođe. To traje već skoro 20 godina. Statistički, tu se svako ljeto igra minimalno deset predstava, a i više. Zamislimo neku baku, pošto svi dođu gledati, koja je pogledala 200 predstava i ona već razvija kritičku misao. Mislim da je teatar na ovim prostorima dosta ostao zakovan da ne putuje, ne dolazi ljudima i malo je postao elitistička stvar. Treba odgajati novu publiku, dolaziti ljudima i stvarati ljubav prema teatru. To je možda najveći propust jer je to neka vrsta učmalosti i hermetičnosti tog svijeta, koji ipak treba otvoriti za početak nešto zabavno, a kasnije će ljudi tražiti nešto više. Kao i u muzici.

6. Ukoliko krenemo od samog naziva benda, zoster označava herpes, pad imuniteta tela, a bend je pad imuniteta društva; kako danas gledaš na ovaj naziv i u čemu ogledaš njegovo značenje?

Danas bih ga promijenio, ali s druge strane nekako nosimo to ime. Glupo je da ga mijenjamo jer smo ga brendirali, ali danas nemamo više taj hajp. Prepuštamo mlađima da prilaze s neke strane studentskog aspekta, gdje dolaziš iz kolektivnog, što je prirodno. Kasnije izvijaš u vuke samotnjake, izlaziš iz svog čopora. Na neki način naziv je i danas relevantan, ali ne bih sebi davao taj teret više. Prije mi je bilo lako nositi jer ga nisam bio svjestan pošto govorim iz mase. Sad pričam neke svoje fikcije i pokušavam sagledati bez da pametujemo i dociramo nekome jer ni ja ne znam. Ali hajmo preispitivati, hajmo gledati, hajmo se staviti u tu kožu da vidimo kako postajemo taj netko.

7. U većini pesama govorite o negativnim tipovima ljudi u društvu, najgorim verzijama seba. Zbog čega njima dajete glas i pričate njihove priče? Šta nam zapravo znače njihove priče?

Zato što ne mislimo da što ima neko gori da smo mi dobri, to je nedovoljno. To što je neko gori od mene tjera me da preispitujem sebe jer ja želim biti bolji jer to ima smisla i donosi plodove. Imam dvoje djece i znam da ne mogu doći kući i njima koje su čiste donijeti igračke koje sam oteo drugom djetetu da bi one bile sretne. Jer šta sam ja uradio? Unesrećio sam nekog da bih došao njima krvavih ruku. I mi imamo roditelje, koliko smo rasterećeniji i slobodniji kad znamo da su to ljudi koji se trude biti dobri, a koliko smo nesretni kad znamo da nisu.

Ne mislim da se ljudi dijele na dobre i zle u tom smislu, već na one koji su svjesni i koji nisu svjesni i one koji da znaju ne bi. Zlo dolazi iz neznanja. Niko nema čisto zlo. I najveći Hitler je htio dobro. On je htio da bude bolje, ali ono što je on radio je simbol i personifikacija zla. Važno je sam sebe uloviti i preispitivati u mikrosvijetu. Ne mora biti vidljivo u općem smislu. Iz tih malih jedinica kad se svijest digne onda biramo neke ljude kojima dajemo suverenitet da donose odluke u naše ime po svom nahođenju. Što smo svjesniji, onaj koga biramo se mora više potruditi. Svi ljudi koji govore da vole svoj narod i svoju zemlju moraju dati tom narodu i obrazovanje i pamet i to su istinske patriote.

8. Pojedine pesme su dramaturški strukturisane. Osim što pozajmljuješ vokal likovima u pesmama (na primer Tadiji), kako bi opisao osećaj kada im daješ svoju kožu, meso i krv?

Pošto igram i u filmovima negativce, taj nisam, a možda i jesam nekome, ne mogu ja to reći (smeh). Tu se stavljam u pozicije gdje sam baš zao i kad sam sebe vidio nisam se svidjeo sam sebi. Onda pomislim kako čovjek lako zaboravi na te stvari. To mi dosta pomaže da se osvjestim i ta igra mi je omogućila da ga postavim u neke situacije, a posuđujem sebe kakav bih ja bio kad bih bio u tim situacijama. Kako čovjek dolazi do toga i prelazi tačku gdje nema povratka. Zadovoljan sam kad povjerujem u to i kad me prođe jeza i zamisao da to može biti stvarno i koliko sam sretan što nije.

Isto kao kada sanjam da sam nekog ubio i budim se u znoju i lako mi je što to nije istina. Najbliže je tom osjećaju. Zamisliš taj afekt i hlađenje od toga.

9. Ono što vaše koncerte čini jedinstvenim jeste prisutnost u prostoru i vremenu koje vam je zadato. Šta učiš od publike, a šta ti govori tišina između pesama?

U tišini uživam. To sam naučio. Ja ne volim pričati između pjesama jer mi ruši magiju. Kao da bih trebao nešto reći, ali nema potrebe. Naučio sam da samo postojim i onda gledam te ljude i oni postoje i to je taj jedan trenutak u kojem svi postojimo i to će proći. Vrijeme samo ide, koncert će toliko biti intenzivan i sutra će biti popuštanje adrenalina i znam, pošto sam sve to naučio već, da će proći mjesec, dva ili više i negdje će titrati u ljudima taj doživljaj. Poredim uvijek s teatrom, albumi su kao film koji možeš upaliti i ponovo gledati, a koncert i teatar su doživljaj koji ostaje u memoriji sjećanja i to je nešto što treba tako da živi. Što je dalje možda blijedi, ali ostaje neki impuls.

10. Nastojite da komunicirate ne samo sa sadašnjošću i sa ljudima koji su danas tu prisutni, već i onome i onima koji tek dolaze. Da li ti je bliža ideja da je muzika beg od stvarnosti ili najdirektniji susret sa njom?

Meni je to stvarnost svo vrijeme jer ja to živim i konstantno sam u procesu. Stalno imam neke mantre od koje nastaju pjesme. Najbolje to osjetim u vožnji dok putujem – pustim muziku i ona me negdje odvede u neke misli.

Zamišljam kako bi izgledalo nekome ko bi to gledao sa strane, a da ne čuje šta slušam nego me samo vidi. Onda shvatiš da to nije stvarnost, to je doživljaj, ali sve je doživljaj. Sve je subjektivno, i svi naši susreti su. Imamo određen broj koraka na zemlji i određeni broj sekundi i evo mi smo sad proveli neko vrijeme u razgovoru, a poslije ćemo da se raspemo dalje. Čak i najbliži nisu svo vrijeme zajedno. S nekima smo češće i mislimo da ih više poznajemo, ali nikoga mi ne znamo do kraja, pa čak ni sebe. Ali tu smo, šta ćemo raditi?

Maria u HuPikon upisala Aleksandra Nikodijević

Foto: zoster.ba