„Umjetnost ne doživljavam samo kroz prizmu ugode ili zabave”

1. Kada si poslednji put bila u pozorištu?

Malo me život odvojio od pozorišta, koje mi je velika ljubav, pa evo moram posramljeno priznati da sam posljednji put bila prije 2 godine na predstavi „Tko se boji Virginije Woolf”, ili bolje rečeno „Ko se boji Virdžinije Vulf” jer sam je gledala u Beogradu, u BDP-u. Maestralno dobra predstava, dva i pol sata prolete!

2. Koju predstavu preporučuješ?

Preporučila bih predstavu HNK-a, „Ciganin, ali najljepši”, koja je maratonska u trajanju, ali apsolutno se isplati uložiti vrijeme i pogledati je. Zapravo, proživjeti je – naime, ova je predstava pravo remek-djelo, a takva se ne gledaju nego i doživljavaju svim čulima. Dramsko djelo prema kojem je rađena predstava također je apsolutni dragulj, tako da moja preporuka ide u smjeru – i čitati i pogledati!

3. Koliko često i sa kim ideš u pozorište?

Najčešće s najboljom prijateljicom, ako sam u Zagrebu, a ako sam u Beogradu, onda s partnerom. Shvatila sam davno da nije svako društvo za svaku vrstu provoda, tako da za kazalište biram samo one ljude koji su u stanju, nakon odgledane predstave, provesti pola sata, sat vremena u analizi pogledanog. Nikada ne gledam samo ono što se vidi na prvu na pozornici, uvijek tražim skriveno značenje i dramskog teksta i onoga što nam pruže glumci na sceni. A za razgovor o pozorištu zbilja moraš imati i malo imaginacije koja nadvladava onu „tko je najbolje glumio”.

4. Ko ti je omiljeni pozorišni reditelj/ka, a koji glumac/glumica?

Ne mogu odabrati baš jednog, ili jednu... Morat ću biti diplomatkinja, mnogi od njih su mi poznanici ili prijatelji. Pa da ne bude tarapana drugi put kad se susretnemo, he he.

5. Kakav je tvoj stav o društvenoj ulozi pozorišta u današnje vreme?

Pozorište, kao i bilo koja druga vrsta umjetnosti, ima zadatak – između ostalog – da progovara o društveno angažiranim temama. Ja umjetnost ne doživljavam samo kroz prizmu ugode ili zabave, za mene je ona uvijek prožeta porukom. Ta poruka ne mora biti na prvu i ne mora biti podcrtana, ali mora biti negdje prepletena u stvaralačkom tkivu. I ne bih kazalište stavljala u drukčiju poziciju od bilo kojeg drugog poligona angažiranog umjetničkog izražavanja. Upravo zbog naše pojačane senzibilnosti, ali i pozicije s pozornice koja glasnije prenosi poruku, imamo predivnu priliku da učinimo svijet oko sebe boljim. Takva se prilika ne pruža dvaput u životu, i ja je, kao angažirana muzičarka, ne propuštam.

6. Početkom juna ste održali koncert i ujedno proslavili 25 godina postojanja benda Elemental. Šta je igralo ključnu ulogu u zadržavanju muzičkog intengriteta do danas?

Od početka benda, 1998. do danas, nismo napustili misao da naša muzika dolazi iz srca – ne stvaramo je zbog popularnosti nego zato što postoje teme o kojima se želimo izjasniti, koje nas tjeraju na reakciju i stvaranje. Muzika je moja potreba, i kao konzumenta i kao stvaraoca. Teško mi je zamisliti život bez nje. Kad je nešto toliko integrirano u tvoje biće, onda ne razmišljaš o integritetu nego samo stvaraš, jer apriori znaš da si na dobrom putu.

7. Kakvu budućnost vidiš za ženski rep i hip hop?

Teško mi je odvajati žanrove prema rodu. Ali ako moram mak na konac, onda bih rekla da „ženski” rep, tj. rep koji stvaraju i izvode žene nikada nije imao preveliki kontinuitet, da bismo mogli govoriti o nekoj sigurnoj budućnosti. Uvijek su u pitanju bili izboji: ženski bi se glas izdvojio, pronašao svoj put, a onda nakon nekoliko godina utihnuo. Malo je onih koje i dalje nose luč. Mislim da će bućnost „ženskog” repa biti promjenjiva, uz povremene padaline i pokoje sunce koje zasja. Intimno se nadam da će sunčanih perioda biti što više.

8. Čime se vodite prilikom odabira tema koje ćete da obradite kroz muziku i koju temu smatrate važnom, a još uvek je se niste dotakli?

Vodimo se unutarnjim osjećajem za aktualno, onim što nas privatno tišti i o čemu razmišljamo kad smo sami sa sobom ili o čemu debatiramo kad smo na okupu (ovdje govorim u množini jer smo u Elementalu tekstopisci i Shot i ja). Neminovno smo pod dojmom dnevne politike, ali nužno je izbjeći zamku politikantstva, čega u dnevnoj politici Balkana ima i previše. Nisam sigurna koja će nam biti buduća tema, ali sigurna sam da ćemo je papreno obraditi.

9. Kroz svoju muziku se baviš aktivizmom. U kojoj meri su po tebi mladi danas angažovani?

Ponekad mi se čini da su mladi postali previše letargični i da ih aktivizam uopće ne zanima. I to me učini tužnom i revoltiranom. A onda, niotkuda, stvore se neka divna, mlada bića s kojima pričam o angažiranoj umjetnosti, politici, životu i shvatim da još uvijek ima nade.

10. Na koji način doživljavaš položaj žena u društvu danas i šta vidiš kao značajno ohrabrenje za same žene u borbi za ostvarivanje prava?

Za ženska prava se danas moramo boriti i više nego što su to naše prethodnice morale, u periodu Jugoslavije, jer su republike krenule putem tradicije i hermetičnosti. To je tužno i vjerujem mnogima obeshrabrujuće, no ja vjerujem u promjenu jer moje utopističke i optimistične karakterne crte uvijek prevladaju. Borba za ženska prava mora uključivati i muškarce koji će s nama boriti istu bitku. Jedni bez drugih ne smijemo i ne možemo.

11. U jednom intervjuu si rekla da si po prirodi introvert. Šta Remi radi kada se svet utiša?

Piše. To mi je najbolja terapija i najbolji način da kažem sve što želim, bez ograničavanja.

Remi u HuPikon upisala Hristina Mitić