HuPikon: Tanja Stupar Trifunović
Tanja Stupar Trifunović rođena je u Zadru 1977. godine. Danas živi i stvara u Banjaluci. Na Filološkom fakultetu diplomirala je na odseku za srpski jezik i književnost. Tokom svog stvaralaštva objavila je pet knjiga poezije, knjigu priča i dva romana. Za roman „Satovi u majčinoj sobi” dobila je nagradu Evropske unije za književnost (EUPL) 2016. godine. Knjiga pesama „Razmnožavanje domaćih životinja” nagrađena je nagradom „Milica Stojadinović Srpkinja” za najbolju knjigu poezije ženskog autora pisanu na srpskom jeziku. Drugi roman „Otkako sam kupila labuda” nagrađen je Vitalovom nagradom.
Poslednja zbirka poezije, „Zmijštak”, nagrađena je u junu nagradom „Vasko Popa”.
1. Kada ste poslednji put bili u pozorištu
Prije desetak dana.
2. Koju predstavu koju ste u poslednje vreme pogledali preporučujete?
„Derviš i smrt” u izvedbi banjalučkog Narodnog pozorišta.
3. Koliko često i sa kim idete u pozorište?
Nekoliko puta godišnje, najčešće sa prijateljicom.
4. Koji vam je omiljeni pozorišni glumac/glumica, reditelj/rediteljka?
Teško bi mi bilo izdvojiti. U različitim periodima života to su bili različite osobe, različiti senzibiliteti.
5. Kakav je vaš stav o društvenoj ulozi pozorišta u današnje vreme?
Na pozorišnoj umjetnosti danas kao i uostalom na umjetnosti uopšte je da nađe snagu i načine da kritički promišlja i nudi refleksije savremenog svijeta u vremenu kada to uopšte nije lako i kada se stvari svakodnevno usložnjavaju. Naspram jednokratnih odnosno propagandnih, tekućih „istina” kojima se neprekidno premrežava i kreira za političke i ekonomske elite poželjna stvarnost, pozorište i umjetnost bi trebali odgovoriti demaskiranjem mimikrijskih obrazaca života. I u nekom idealnom svijetu i pozorištu je to moguće, u svijetu u kojem živimo, pozorišta, naročito ona velika zavise od finansijera koji su obično neskloni društvenoj kritici uperenoj ka njima samima. Na pozorištima ostaje da iznalaze načine igre i opstanka. Sjetila sam se Harmsa i njegovih oberiuta kao ilustrativnog primjera žrtava društva koje ne podnosi kritiku čak ni ako je izrečena kroz igru i apsurd. Vrijeme za one koji žele govoriti istinu je izgleda trajno izazovno i teško.
6. Isprepletenost ličnih intimnih i porodičnih odnosa kroz sagledavanje društvenih normi stvara jedan niz tema koje su načinjene kroz više slojeva, a oslikavaju vaš poetski izraz. Kakav prostor za vas predstavlja poezija?
Stvaralački prostor. Prostor slobode i nadahnuća. Prostor u kojem se susreću i dodiruju unutarnja i spoljašnja stvarnost. Prostor komunikacije sa drugima i sobom. Prostor susreta nesvjesnog i svjesnog.
7. Otvorenost poezije ka onim temama koje bismo i dalje mogli da nazovemo tabu često prelazi granice, zadire u neistražene, ali intrigantne okvire. O čemu je po vama važno da poezija progovara? Postoje li u njoj granice do kojih doseže?
Vaše pitanje sugeriše odgovor o čemu bi poezija da progovori – o svemu. Sve to što ste pomenuli spada u domen samog života i sve ono što život jeste i ono što možda i nije ali do čega dopire slutnja i to je nešto o čemu bi poezija da govori. I sve ono o čemu nam govore još odmalena da ne treba da govorimo i ono na šta nas mudriji i pokvareniji od nas upozoravaju da ne govorimo, tu, baš tu se krije puno toga o čemu poezija nužno treba da govori.
8. Zmijištak bismo mogli posmatrati kao prirodnu pojavu – izvor, koji opisujete u jednoj pesmi, ali možemo mu dati i metaforičko značenje. Šta je sve Zmijištak?
Zmijštak simbolički može biti zavičaj, može biti i otrovno mjesto gdje ne treba ići jer možete biti ujedeni i otrovani. I to mjesto nije samo opjevani zavičaj gdje ima zmija, pa je alegorija jasna, nego se to mjesto širi svuda oko nas. Može sugerisati i zatrovanost samog izvora koji je dobio takvo ime. „Zmijštak” je u onom najširem smislu svijet.
9. Zašto je važno da kroz poeziju doživljavamo ono što ne želimo uvek glasno da čujemo? Postoji li etiketiranje poezije kao teške?
Pa kroz nešto moramo čuti. Poezija je postala ona rupa u koju je berberin viknuo „u cara Trojana kozje uši”. Neka „rupa”, neko mjesto gdje ćemo govoriti istine mora postojati. Mediji to nisu, historija nije, filmovi skoro da i nisu, romani takođe postaju sve manje istiniti da bi bili više čitani i dopadljiviji publici. Poezija odavno nema veliki krug čitalaca pa zato i ima najveći potencijal da bude slobodna i da zašto da ne i da bude „teška” i treba da bude teška. Ne može sve da nas laže, obmanjuje i tetoši.
10. Dodir surovog kraškog prostora i pitomijeg primorskog, osim prirode često se pretače i u ljude. Koliko vas je odrastanje i sazrevanje na takvom mestu oblikovalo kroz pisanje?
Ne znam. Nekad sam mislila da znam. I da nije. Da čovjek može, a pisac mora da preraste zavičajnost kao takvu. Ona naravno ima svoj udio, kao i sve drugo, roditelji, porijeklo, rat, izbjeglištvo, novi grad, novi ljudi, obrazovanje, putovanja, lijepe stvari, ružne stvari… Mi smo sačinjeni od puno toga i integrišemo čitav spektar stvari u svoje ljudsko i stvaralačko iskustvo.
11. U čemu uviđate važnost povezivanja na regionalnoj književnoj sceni? Šta je suština regionalnih književnih festivala?
Lokalni, regionalni, međunarodni, svi književni festivali imaju svrhu afirmacije književnosti i pokušavaju je na različite načine prezentirati i približiti publici. Neki to rade vještije i profesionalnije, neki se zaglave u amaterizmu, druge „proguta” veći ili manji upliv politike koja postaje sama sebi svrha.
Regionalni književni festivali su neki logičan slijed i odgovor na čitalačka interesovanja i mogućnost međusobnog jezičkog, ali i iskustvenog i kulturološkog razumijevanja.
Tanju u HuPikon upisala Milica Sučević
