Uprkos izazovima sa kojima se susreće naša kulturna scena, generacija mladih umetnika predstavlja pravo osveženje i daje nadu za njenu budućnost. Među glumcima ovog „novog talasa” ističe se talentovani Jovan Jovanović, koga imamo priliku da ga gledamo u predstavama za koje se gotovo uvek traži karta više, poput „Osame-kasabe u Njujorku” i „Između dva meseca“. Njegove interpretacije likova, u nekim od najkompleksnijih predstava Narodnog pozorišta, kao što su „Naš razred“, „Magbet”, a od nedavno i u novoj predstavi Miloša Lolića, „Mister Dolar”, jasno opravdavaju zašto mu je pružena prilika da se dokaže kao stalni član ovog pozorišta. Sa Jovanom smo razgovarali o tome šta njemu pruža gluma, veruje li da dobro na kraju uvek prevlada i koje je važne lekcije naučio do sad baveći se ovim pozivom.
Umetnost oslobađa gledaoce, ali kako bi se to dogodilo, zahteva da glumac stalno bude u kontaktu sa svojim najranjivijim delovima. Koliko je to iscrpljujuće i da li tebi pruža oslobađanje?
Kad dođeš u pozorište, znaš koliko si taj dan u mogućnosti da daš, jer nisi svaki dan isto spreman ni motivisan. Obično najumorniji odigramo najbolje predstave – tada nema barijera, ogolimo se od svih viškova, pa emocija najlakše izađe. S druge strane, nikad ne znaš ni kako će publika reagovati. Nedavno me je prijatelj, s obzirom na to da smo igrali „Osamu” preko 120 puta, pitao da li vam nekad dosadi. Zapravo ne. Zanima te kako će ova nova publika večeras odreagovati. Nekako je začudno, ali svi smo zaljubljeni u pozorište baš iz tog razloga, jer nikad ne znaš šta da očekuješ – nema ni pravila ni prečica. Možeš imati najbolji tekst, glumce, reditelja i to ponovo nije garant uspjeha. Naravno da prija kad pustiš sve da izađe iz tebe, onda se dobro osjećaš, znajući da si dao sve što imaš. To je ono što te kao glumca najviše zadovolji i što te pokreće da dalje kopaš po sebi, da svoje intimne sfere istražuješ i iz njih izvučeš ono što je esencija ovog posla, a to je istina.
Znamo da ulogu koju tumačite nikada ne smete osuditi, međutim ulogu Savetnika bez reputacije, koju igraš u novoj predstavi „Mister Dolar” Miloša Lolića, teško je ne osuditi. Kako si ga opravdao sebi?
Lik ni ne smiješ da osuđuješ, to je osnova. Kada smo počeli da čitamo tekst, uplašilo me je što mi neke stvari stalno pripisujemo vremenu, kao „u ovo naše vrijeme, novac je najvažniji”, a zapravo vidimo da je i prije 90 godina sistem na isti način funkcionisao. Znači da nije stvar vremena, već neke ljudske ćudi, koja je očigledno nepromjenjiva. Zaprepastilo me je što se nama čini da se „Dolar” nikad više nije vrtio, a zapravo očigledno je da je i u prošlom vijeku bio važan. Kad sam dobio lik, poradovao sam se zadatku, iako svi ti sporedni likovi prikazuju jedno visoko društvo koje se bavi nevažnim temama. Nušić se poigrao time, pokazujući o kakvim banalnim stvarima oni razgovaraju, misleći da su bitni. Miloš je sa nama prošao ozbiljan eksperiment. Izvukao je iz svakog najljepše i desilo se neko divno jedinstvo na probama. Svi smo radili u korist predstave, a ne u korist sebe. Nisam imao ni namjeru ni želju da ih osudim, nego da kroz način igre istaknem sve mane, ne želeći nikako da ih potcrtavam, već da prikažem tog čovjeka onako kako ga je Nušić napisao. Ostavljeno je publici da kaže „Uh, kakvo društvo”.
Predstava „Naš razred” nameće nam osećaj kolektivne odgovornosti da se učinjeni zločini nikada ne zaborave. U jednoj sceni, Menahema krije drugarica iz razreda. Spasavajući njega, stavlja svoj život na kocku. Odakle dolazi tolika hrabost? I da li takva solidarnost i dalje postoji?
Mislim da su dobri ljudi uvijek prisutni u društvu, samo danas nisu u prvom planu. Tekst je sjajan, jer je ovo univerzalna priča o dobru i zlu. Ljudi dolaze da čuju sam tekst – mi ga izgovorimo i on je već dovoljno jak. Vjerujem da se dobro uvijek najviše pokaže u najtežim trenucima. A hrabrost dolazi iz ljubavi. Drugarica iz razreda je krila Menahema, jer je bila zaljubljena u njega, to joj je dalo snagu da rizikuje. Sama predstava počinje iz đačkih klupa, to su neki bezazleni klinci, koji samo misle na igru i radost, dok se na nekom 5. času ne podijele. Tanja je to divno postavila, predstavila nas je kroz taj tekst. Pokazali smo da su neki novi mladi ljudi došli u Narodno pozorište i da su spremni da odigraju tako kompleksan tekst. Dobro i zlo je uvijek prisutno, samo što danas, putem svih medija, prije ćemo čuti deset loših vijesti, nego jednu dobru. Rijetko ko se više interesuje za neka dobra činjenja, ljudi će radije da čuju nešto loše. Mislim da dobra uvijek ima isto onoliko koliko i zla. Svi smo čuli stotinu primjera o dobročinstvima u ratovima, prema suprotnoj strani. Kad sve pojednostavimo, svi smo bili klinci koji su pošli u život ne znajući koje su boje, nacionalnosti, ni vjere, ali su nam kasnije to nametnuli. Tanja je time što nas je na kraju vratila u iste klupe da ispričamo svoje živote, jasno zaokružila ovu priču.
U „Osami” igraš Murata, lik kosmopolite koji ne deli ljude po veri i nacionalnosti, već po karakteru. Ipak, on odlazi da brani svoju kasabu, spreman da pogine zarad uverenja koja nisu njegova. Da li bi se to danas okarakterisalo kao ludost ili hrabrost?
Murata kroz cijelu predstavu gledamo kao neku vrstu heroja. Ipak, mislim da su uvijek bolje prolazili ovi koji se u tim vremenima sakriju i ostanu poslije svega toga. Odrastao sam u Trebinju, za vrijeme rata sam i rođen. Kroz godine odrastanja vidiš kako su prošli ti ljudi koji su branili, a kako su prošli oni koji su se malo sakrili i posle toga svega isplivali. Vrlo je jasno šta je Kecmanović napisao u tom svom romanu. Mislim da svi više volimo da vidimo Murata heroja, nego ovu drugu stranu. Tu predstavu smo igrali i u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Crnoj Gori, iako je izuzetno klizava tema za izvođenje u ovim zemljama, ali svuda su ljudi jasno shvatili poruku. Ta predstava je ljubav nekako od početka do kraja. Profesor Bajić i Kosta Peševski su istakli ljubav u prvi plan. To je glavna poruka koju nosi ova predstava. Zato možemo i da je svugdje odigramo, a da se ne plašimo kako će publika odreagovati. Ljubav u ratu i miru, u teškim i manje teškim trenucima, što prema prijatelju, prijateljevom sinu, ženi – ljubav je uvijek baza.
Predstava „Između dva meseca” na duhovit način predstavlja dva lika, potpuno različitih sistema vrednosti, različitih godina, koji iako se ne razumeju u potpunosti, zaista jesu prijatelji. Šta je ključno, po tvom mišljenju, da bi jedno prijateljstvo bilo pravo?
Mislim da ne moramo da se slažemo, jer ako se u svemu slažemo, o čemu ćemo razgovarati. Suštinski problem nerazumijevanja Stoleta i Daneta u tom komadu jeste generacijsko nerazumijevanje. Ja isto ne razumijem ljude mlađe od sebe 10 godina. To ne znači da sam ja super u pravu, a oni ne. Oni jednostavno žive u skladu sa onim što se njima servira. Ja sam odrastao na krilima nekih drugih stvari, za koje sam vjerovao da su ispravne, a neko stariji ih sigurno nije razumio. Uopšte ne ulazim u to ko je tu ispravan ili ne, ali mislim da prijateljstvo nadjača sva nerazumijevanja. Dane Stoleta gleda kao mlađeg brata kojem je dao početni vjetar u leđa, koji se posle otisnuo, za Daneta u pogrešnom smjeru. Taj prostor između dva mjeseca je vid čistilišta, gdje više nema razloga da ćutimo jedni drugima na neke istine o kojima razmišljamo i koje nas tište. Mislim da je to bila i početna Stašina ideja, da izgovorimo sve ono što nikad nismo kako ne bismo povrijedili prijatelja. Zato ima i toliko sukoba unutar predstave, duhovitosti i nekih ne toliko duhovitih stvari koje izgovorimo i tako se očistimo. Dok smo ovo radili, morao sam da uskočim u neke mlađe cipele, jer ja ne idem u korak sa ovim vremenom, privatno ne slušam tu muziku, ne znam ko su ti super nadljudi, ali sam se trudio da to opravdam.
Dolaziš iz Trebinja. Koliko je za tebe način života u Beogradu drugačiji od Trebinja i da li te je Beograd promenio?
Kad sam došao na ideju da se bavim ovim poslom, znao sam da ne mogu to u svom gradu. Prvi izbor mi je bio Beograd, FDU i nisam uspio iz prvog puta. Zahvalan sam na toj godini, u kojoj sam zaista razmislio želim li da se bavim glumom. Preispitao sam svoje želje, jesu li prave ili je to bila nekakva dječija želja. Drugi put sam očigledno došao pripremljeniji znajući šta me čeka, pa samim tim i otvoreniji. Upisao sam na klasi prof. Petrovića i tada sam došao u Beograd. Kada studiraš FDU, moraš biti u Beogradu i više nego što si planirao, jer si na akademiji po devet, deset sati, onda uveče neko pozorište... Toga u Trebinju nema. Nije mi bilo teško da se zaljubim u Beograd, njegov kulturni sadržaj, u sve ono što nosi, a što malim gradovima nedostaje. Naravno da postoje neke stvari koje su u Trebinju mnogo komotnije. Kad dođem u Trebinje, tek tada shvatim šta znači dan, jer u Beogradu je dan dvije, tri obaveze – tamo je pet obaveza i četiri kafe. To je uslovnost našeg posla – ukoliko želim da se bavim ovim, moram biti ovdje. Volim svoj život u Beogradu. Trudim se da budem dobar sugrađanin. Svjestan sam da sam došljak, pa želim da budem dobar komšija i da se ponašam prema njemu kao što se ponašam prema svom Trebinju – da donesem samo dobro. Zahvalan sam što sam dobio priliku da ovdje radim, stvaram i da živim svoj san.
Koja je najvažnija lekcija koju si naučio kao glumac i kako je primenjuješ u svom životu van scene?
Značajna lekcija koju sam naučio, odmah nakon tog prvog odbijanja, jeste da ne treba očajavati – to me je naučilo strpljenju, koje do tad nisam imao. Doduše, ne znam koji dvadesetogodišnjak ima strpljenja. Dalo mi je razumijevanje, što mi je mnogo kasnije značilo. Bilo je trenutaka kada nije bilo posla, kada sam se osjećao i beskorisno, netalentovano, ali sam znao da će doći momenat kada će sve doći na svoje. Tako da me je taj trenutak kada „nisam prošao kasting” naučio da je to iz nekog razloga dobro za mene. To me je održalo i to me i sada održava, da budem svjestan da je ovo duga trka. Naučio sam da ne treba sve prihvatiti, već slušati svoje unutrašnje biće i vjerovati da će se sve namjestiti kako je negdje zapisano. Juriti ka nečemu može dovesti do toga da pregoriš, možda i debelo pogriješiš, pa ne možeš posle da se izvučeš. Eto, najvažnija lekcija koju sam do sada naučio, iz ovog života u Beogradu, jeste da treba biti razuman, unapređivati sebe, te spreman dočekati svoj trenutak kad ti život namjesti priliku. Tako da strpljenja, strpljenja svim mladim ljudima, čime god se bavili.
Foto: Lična arhiva; Narodno pozorište u Beogradu; Zvezdara teatar
