Povodom beogradskog gostovanja predstave Mirandolina u režiji Tatjane Mandić Rigonat u produkciji Centra za kulturu Tivat, koja je premijerno izvedena na ovogodišnjem festivalu Purgatorije, razgovarali smo sa ovogodišnjim dobitnikom nagrade Zvjezda u usponu na Sarajevo film festivalu, Lazarom Dragojevićem. Iako je široj publici dobro poznat po ulogama iz serija Znam kako dišeš i Netfliksove serije Feria, publika u glavnom gradu je prvi put imala priliku da ga gleda na pozornici „Bata Stojković“, povodom obeležavanja 40 godina postojanja Zvezdara teatra. Sudeći prema aplauzu koji je usledio, čini se da je beogradskoj publici zaista nedostajalo kvalitetnog smeha u pozorišnim salama, a sa mladim Podgoričaninom razgovarali smo o tome šta njega pokreće i kojim idejama se vodi kroz život.
Mirandolina se žanrovski karakteriše kao komedija, a znamo da je „dobru komediju“ najteže napraviti. Na čemu je Vama bio fokus u toku proces pripreme kako biste osigurali da je ovo kvalitetna komedija?
Najteže je igrati komediju od svih žanrova. Lako je zaplakati, ali je teško nasmijati se. Tako je i u životu. Vrlo često se mnogi služe nekim lažnim osmijehom. Teško je, u vremenu u kojem živimo, smijati se iskreno. I nama glumcima, a i publici, ovo je trenutak kada pobjegnemo od stvarnosti. Neću reći da je gluma laž, jer se svakog trenutka na sceni bavimo istinom, ali ona nas odvlači od svakodnevnog života, koji zna biti težak. Beogradska publika je jako lijepo reagovala, čak i na mjestima gdje nismo očekivali reakciju. Zapravo, u procesu mi pretpostavimo gdje će biti reakcije, ali nije uvijek tako. Nekad, kad smo sigurni da će biti smijeha, upravo se to ne dogodi.
I kako se sa tim nosite?
Nastaviš da igraš! Dobar glumac ne ganja osmijeh, već radi radnju i trudi se iznijeti problem. Gogolj je prekidao predstave i govorio publici: „Čemu se smijete?!“, a kad ne dobije odgovor, rekao bi: „Sebi se smijete!“. Tada bi nastalo još više smijeha, jer istina je ta koja je zaista smiješna.
Na početku predstave Fabrizio deluje kao izuzetno pozitivan lik, ali kasnije se otkrivaju nijanse koje poljujaju naš stav. Da poznaješ Fabrizia, da li bi ga smatrao dobrim čovekom?
Ne bih se družio s njim. On je čovjek koji je potpuna suprotnost od Lazara Dragojevića, samo dijelimo isto tijelo. Ali hvala Bogu, životne okolnosti su mi potpuno drugačije od njegovih. On je zapravo momak koji se snalazi, laže, živi u nekoj fikciji, ali stvarno voli tu ženu i za nju bi sve učinio.
Misliš li da je Fabriziova ljubav prema Mirandolini iskrena ili da od nje više voli zavrzlame?
Da, iskrena je! On voli zavrzlame, pajac je, tipičan arlekin, koji to radi da bi najprije sebe zabavio. Ali da je voli, tu nema sumnje. Od svih muških likova, on je najiskreniji prema njoj. Zapravo, on je pravi muškarac jer će za nju učiniti sve, kako bi jedan muškarac trebalo i da postupa prema ženi.
Tvoja uloga je, s aspekta scenskog pokreta, izrazito zahtevna. Da li je u potpunosti verna originalnoj zamisli ili je rezultat improvizacije, s obzirom na to da se baviš brazilskom džiju-džicuom i kapuerom?
Završio sam Akademiju scenskih umjetnosti, a pokret i ples su predmeti koje sam najviše volio i, mogu reći, briljirao u njima. Volim pokret, gibak sam, mogu mnogo toga uraditi s tijelom. Zbog toga sam za ovu ulogu sam nudio prijedloge, a redateljica ih je prihvatala i bila oduševljena. Obožavam ovu ulogu jer mi daje priliku da se „razbacam” po sceni.
Postoji scena u kojoj sviraš i pevaš, a poznato je da sviraš još 7 instrumenata i da imaš svoj bend.
Je l’ te ljubav prema muzici odvela do glume ili je to išlo suprotnim smerom?
Sve što sam ikad radio bilo je radi glume. Od trenutka kad sam postao svjestan da sam živ, negdje oko treće godine, znao sam da ću biti glumac. Srednju muzičku sam upisao zbog glume, jer je to veliki plus.
S tim bendom smo se prijavili na Monteviziju, imamo pjesmu i takmičimo se da prođemo na Euroviziju. Divno nam je i lijepo se zabavljamo, što je najvažnije. Muzika mi je druga najveća ljubav. Gluma je prva, pa sto praznih mjesta.
Da li se nekad dogodio trenutak na sceni koji te je toliko obuzeo da si nakratko zaboravio da igraš?
Ne, akademija te tome nauči. Al gluma nije nikad moj posao, to je moja ljubav i moja strast. Ona me drži živim, bez nje bih uvenuo kao cvijet. I dok god bude tako, ja ću igrati. Kad prestane da bude strast i postane posao, ja ću prestat time da se bavim.
Za sebe kažeš da si izrazito tvrdoglav i da je to ključno što se danas baviš glumom. Kako si ostajao motivisan u trenucima kada nije sve išlo po planu?
Nikad u životu nisam izgubio motivaciju. Ja sam bezobrazno tvrdoglav i znam da je ovo moj poziv i moj san. Ja ću sve uraditi da ostvarim svoj san.
Koji ti je bio najteži glumački zadatak do sada tokom spremanja određene uloge?
Uf, dobijam velike izazove. U svaku ulogu ulaziš psihom i to može da ostavi posledice. Zbog nekih uloga nisam par mjeseci poslije fino spavao, budio se često. Mislim to je normalno, izlaziš iz komforne zone, što ja najviše i volim. Protok misli je tuđi. U predstavi gdje igram Stefana Mitrovog Ljubišu, sahranjivao sam dvoje djece. Ja ne znam kako je to, ja još uvijek nisam otac, ali povezujem kroz emotivno pamćenje. Najbliža mi je sestra, ona mi je najbitnija u životu. Onda sam pravio situacije tako da povjerujem sebi dok sam na sceni, da sam stvarno čovijek koji je izgubio dijecu. U Netflixovoj seriji Feria igram lik kome je je pobijena cijela porodica, e kad sam uspio sebi to da povjerujem, to su stvarno strašne stvari, tad sam znao da sam uradio dobar posao. Ja sam možda i lud, jer sebi mogu u datim okolnostima da povjerujem da sam neko ko nisam. To mora ostaviti neku posledicu, neku mikrotraumu. Postoje glumci koji su izgubili život zbog nekih uloga. Lagao bih kad bih rekao da ja ne bih bio spreman da idem do kraja zarad uloge. To je kad svoj posao voliš nego svoj život, jer to na kraju dana nije posao nego strast.
Jednom si rekao da se vodiš knjigom „Mali princ“ i da se trudiš da ne izgubiš dete u sebi, a da taj entuzijazam prenosiš na scenu. Misliš li da je to presudno za tvoju veliku radoznalost, ili bi to prepisao karakteru kao takvom?
Imao sam sreću da se rodim u porodici kod oca Davora Dragojevića i majke Dijane Dragojević, tu sam izvukao lutriju. Oni su glumci oboje, sestra je glumica, mi smo house full of drama. Da neko sedi u ćošku naše kuće i zapisuje naše dnevne razgovore, mogao bi se jedan dobar sitkom napravit. Oni su ostali djeca, velika djeca, koja imaju djecu i samim tim su tu radoznalost gajili kod nas. „Mali princ“ je jedna od najboljih filozofskih knjiga koja upravo o tome govori. Kao što Egziperi piše u predgovoru „sve odrasle osobe su najprije bile djeca, ali se malo njih toga sjeća“, pa onda ispravlja „Leonu Vertu, kad je bio mali dječak“. Vjerujem da svi treba da se podsjete da su bili djeca, jer ta igra i mašta su ključne. Pa veliki Nebojša Glogovac je rekao da su djeca „mali ljudi“. Ja ću zauvijek ostati taj mali čovijek i to dijete ću da zadržim u sebi dok god sam živ.
Foto: Privatna arhiva, Agencija CG News, Sarajevo Film Festival
