Na kafi sa Koljom

Miljana Pavlović
Nov 2019.

Nikola Pejaković (1966, Banja Luka), poznatiji pod nadimkom Kolja, srpski je reditelj, glumac, scenarista i muzičar. Završio je Srednju likovnu školu, nakon čega je upisao Fakultet dramskih umetnosti, odsek pozorišne režije. Pored mnogobrojnih dramskih ostvarenja, Kolja od najranijih godina svira gitaru, a snimio je i tri studijska albuma od kojih je poslednji pod nazivom "4 prsta". Koljina ostvarenja bi se možda i mogla sva popisati u ovom uvodu, ali ovaj put ćemo to preskočiti, i dozvoliti da njegovi odgovori na naša manje formalna pitanja o njemu kažu više nego što bi mnoštvo informacija moglo. 

Prvo sećanje?

Imam neka sećanja, ali su previše intimna, lična. Neke stvari čovek ne treba da govori, ne zato što je to neka tajna, već zato što se izgovorene stvari - bagatelišu. Meni znači, a drugome ne znači puno, tako da drugi ne treba ni da znaju.

Prvo sećanje vezano za pozorište?

Miris memle i prašine, starih kostima, scene, znoja... Ali, to nije prvo sećanje, već osnovno.

Na kojoj vrednosti se temelji naše društvo?

Nažalost, ne postoji vrednost koja je u temelju našeg društva. Postoji samo blato nemorala i laži u kome se gušimo.

Na kojoj vrednosti bi trebalo da se temelji?

Svetosavlje.

Odakle dolazi inspiracija?

Od Boga i njegove tvorevine - zemlje i ljudi.

Knjiga kojoj se uvek vraćate?

Nisam neki pasionirani čitalac, ne volim beletristiku.

Koju svoju lošu osobinu ne biste voleli da izgubite?

Lenjost.

Miris pečenog kestena ili cvetanja lipe?

Lipa.

Na koji način da se osoba koja je prošla ili prolazi kroz promenu postavi u odnosu sa ljudima imajući u vidu da je menjanje nešto što svi očekuju jedni od drugih, ali da kada do toga zaista i dođe, ljudi na to uglavnom gledaju kao na nešto negativno?

Da voli ljude, da ih razume. To nije lako, ali je neophodno. Ali, ne sme da ih voli odozgo, s visine, već da bude svestan i veruje da je onaj drugi uvek bolji, pametniji, sposobniji. Tek tad, on prima venac mudrosti. Dok god misli da je on taj oko koga se svet vrti, slabe su šanse za oporavak.

Omiljeni festival?

Ne volim festivale.

Moto Vašeg življenja?

Nemam neki moto, ali volim kad sam zaključan u stanu, sa svojom porodicom. Kad se završava dan, kad mrak padne, moji spavaju, a ja ostanem sam - cenim tih pola sata, sat, tišine.

Psi ili mačke?

Volim ih i jedne i druge.

Najdraži mit?

Nemam. Kosovski mit nije mit, već zavet, ali, eto, možda je to odgovor.

Čega nikad nije mnogo u životu?

Smirenja.

Šta je veća prepreka čoveku, prošlost ili budućnost?

Prošlost.

Da možete da odaberete da upoznate jednu osobu iz srpske istorije, ko bi to bio?

Pa, recimo, Nušić...

Najdraži autor dečije književnosti?

Branko Ćopić.

Najdraži domaći slikar? Slika?

Šumanović.

Najdraži muzej/galerija koju ste posetili?

Svi su mi dragi, jer sam ih jako malo posetio.

Da li ste radije na sceni ili u publici?

U publici.

Šta Vas je prvo povezalo ili ko Vas je prvi povezao sa svetom umetnosti?

Muzika, gitara. Pesma.

Savet koji nikada niste dobili?

Ne sećam se...

Šta uvek može da Vas nasmeje?

Ludilo. Nečije izvorno, prirodno, plemenito ludilo; neko spadalo.

Najdraža klasična kompozicija?

Rahmanjinov, sve.

Foto: Drago Vejnović



Ukoliko želite da naš rad podržavate iznosom koji sami određujete na mesečnom nivou, kliknite ovde: https://www.patreon.com/hocupozoriste