Andreja Rondović: „Umjetnost ne može da se lokalizuje”

Irena Antin
apr 2020.

Andreja Rondović rođena je 1994. u Crnoj Gori. Završila je Scensku arhitekturu, tehniku i dizajn u Novom Sadu, a danas se bavi scenografijom na teritoriji cele Srbije i šire. Bavila se muzikom, izlagala je na nekoliko studentskih izložbi, učestvovala je u kreiranju pratećih programa za festivale BITEF, Sterijino pozorje, Jugoslovenski pozorišni festival; bila je član tehničkog tima Srbije za nastup na Praškom kvadrijenalu 2015….

 Radila je scenografije za predstave „Žak i njegov gospodar''; „Život u tesnim cipelama''; „Nečista krv''; „Tartif''; „Novosadski omnibus'' i za druge, koje će tek imati svoje premijere kao što je „Strah – jedna topla ljudska priča'' Igora Vuka Torbice.

Usled vanrednog stanja, odlučili smo da saznamo više o tome šta se sve dešava u procesu rađanja jedne scenografije, šta sve utiče na promene, i kako publika doživljava ovu veštinu.

Diplomirani si inženjer scenskog dizajna. Rođena si u Podgorici, a studije si završila u Novom Sadu. Kako si se zainteresovala za ovu vrstu umetnosti i odlučila da studiraš u Srbiji?

Rekla bih da sam se oduvijek interesovala, ali da sam tek to osvijestila posle završetka srednje škole. Istraživala sam kako bih mogla sva svoja obimna interesovanja i hobije koje sam upražnjavala još u ranoj dobi života (muziku, slikarstvo, dizajn, glumu, zanatske djelatnosti) da spojim u jedno. S obzirom da se nikad nisam priklanjala određenim ideologijama, pravcima, s toga sam u pronalaženju sopstvenog pravca koji bi me nadogradio i ispunio dobila odgovor na Fakultetu tehničkih nauka, i odluka je donesena da studiram u Srbiji, jer sam u Srbiji pronašla fakultet na kome se otvorio smjer pod nazivom Scenska arhitektura tehnika i dizajn, što mi je zvučalo jako interesantno i opširno, kako bih sebi dala još vremena da se tačno pronađem u nečemu konkretnijem ili pak ne…ne znam, život je nepredvidiv.

Šta podrazumeva razlika između poziva scenografa i scenskog dizajnera?

Scenski dizajn je oblast koja je nastala proširenjem pojma i oblasti scenografije. Obuhvata sve što golim okom možemo da vidimo kada uđemo u neki scenski objekat, arhitekturu jedne pozorišne kuće, tehniku i tehnologiju zatim eneterijer i scenografiju, time i da ga bolje razumijemo. Rekla bih da on objedinjuje proces promišljanja, kreiranja i realizacije scenske slike u pozorištu. Scenski dizajn dokazuje kako može, recimo, sama konfiguracija  da bude scenografija jedne predstave, dakle razmišlja opširnije na temu prostora  scenografije. Scenografija je nekad značila samo “oslikavanje pozadine scene”; dovoljno je bilo naslikati, nacrtati svoju ideju prostora za dati dramski komad, ne baviti se projektovanjem scene konfiguracijom iste, ne ulazeći odmah u dimenzije i ne obraćajući pažnju na postavku scenske tehnike i tehnologije, jer postoje ljudi u pozorištima koji su zaduženi za to. Ne mogu da razmišljam da treba da postoji razlika između ova dva pojma, smatram da kao scenograf danas moraš da uzmeš sve u obzir od navedenog gore. Moć je u tome što onda vladaš svim aspektima koji ti pomažu samo još bolje i preciznije da sprovedeš ideju u djelo. I da se spasite onoga “ah to neće moći da se izvede”. Tako da pored idejnih, lijepih rešenja ako ste dobar tehničar i projektant i razradite do detalja sve što ste zamislili, kod vas onda sve može i samo možete to da pametno dokazete. U tome je prednost ove škole.

Izlagala si na nekoliko izložbi, baviš se muzikom, a igrala si i u jednom kratkometražnom studentskom filmu. Zbog čega si ipak odlučila da se najviše posvetiš pozorišnoj umetnosti?

Volim žive stvari, volim timski rad, a najviše od svega procese stvaranja nekog umjetničkog djela. Još kao mala sam se bavila glumom i pjevanjem. Taj osjećaj na sceni, te emocije koje se proizvode i ti ljudi koji sa tobom žive to, je nešto neprocjenjivo. Tako da sam to i osjetila na svojoj koži. Smatram da scena kao scena podrzaumijeva prvo te pozorišne daske još iz daleke istorije, da je to osnova svega, u ovom mom i sličnim poslovima. Tako da je nekako prirodno došlo da sam se našla u pozorištu. Samo me je pozvalo, jer sam se bavila njime nekako oduvjek.

andreja-rondovic-tartif
Predstava „Tartif'', Foto: Siniša Trifunović

Iako si veoma mlada, radila si na mnogim projektima. Koliko je mladim umetnicima teško da se istaknu i budu primećeni na našoj sceni?

Milsim da ne postoji tu granica, koliko si mlad ili star. Hiljadu faktora je uključeno, mislim da je sve individualno, ali svakako najviše je uključen faktor sreće. Ovdje na našim prostorima nažalost je protekcionizam i dalje na snazi, ispred kvaliteta, ispred realnog stanja, i objektivnog stanja, ali vjerujem da kreativan i uporan čovjek nađe svoj put, i da se može nešto postići time i bez nečije pomoći.Taj put svakako nije lak, smatram da treba i hrabrosti da se postaviš u ovom svijetu. Ja sam imala i sreće i hrabrosti da prihvatim razne izazove i da sama pokucam na velika vrata. Nadam se da će vremenom i sazrijevanjem našeg društva, i kulture  kreativni i mladi ljudi moći lakše da dođu do izražaja i do prostora na našoj sceni, ali smatram isto tako da nam fale ljudi koji posjećuju studentske izložbe, prate njihove radove koje bi mogli da sagledaju iz više uglova pa na kraju  i da ih sami pozovu i da im pruže šansu da rade.

Šta se sve dešava u prostoru između zamisli i realizacije jedne scenografije? U kojoj meri se ta prvobitna ideja menja u toku samog procesa i ko, odnosno šta najviše utiče na te promene?

Dešava se jedno kreativno ludilo. Imam sreću da uglavnom radim sa rediteljima istomišljenicima, u smislu da ako proces sam napravi neke izmjene scenografskog rešenja, naravno ne uvijek iz korijena, ali zna i to čak da se desi, reditelji uvaže. Ljubitelj sam procesa i ponekad mi je potrebno da osjetim energiju na probama i da me inspiriše u jednom dijelu stvaranja, okvire imam ali ipak sačekam probe. Znalo je i da mi se desi da me igra i energija glumaca koji igraju određene likove baci u razmišljane o tom konkretnom prostoru, kao uz to sama konfiguracija kuće u kome nastaje predstava, pa onda sa rediteljem debatujem o tome. I prvobitna ideja mi proizilazi iz psihologije likova, koju komponujem sa samim prostorom u kome nastaje predstava, pa se uvijek provuče simoličko značenje kroz materijal, boju, nivoe…

Tvoj posao scenskog dizajnera podrazumeva grupni rad, a samim tim i određenu vrstu kompromisa. Koliko je to zajednički proces, a koliko individualni?

U potpunosti je zajednički proces, rekla bih. Jako je važan segment kako reditelj, pa i dramaturg i kostimograf vide predstavu koja nastaje, slušanjem i razgovaranjem sa čitavim autorskim timom doprinosi na samoj ideji prostorne slike predstave. Meni je to jako značajno. Vremenom je individualan rad, sami ste za stolom ispred hartije papira i slažete sve kockice. Takođe zavisi i od reditelja do reditelja, neki reditelji imaju samo da vam ispričaju nešto o atmosferi predstave, nemaju konkretne slike nego vam potpuno vjeruju i onda ste onda “sami” u sprovođenju konkretnih okvira. Svakako neizbježno je da dobijete neki komentar nakon toga konkretniji pa da procesuirate to i napravite neku modifikaciju. Uglavnom ja radim sa rediteljima sa kojima imam sličan vizuelni jezik. Nekako se potrefi posle čitanja dramskog teksta da smo u istom pravcu razmišljali, to mi je nešto najdivnije i veoma značajno.

U kojoj meri publika uspeva da razume poruku koju šalje scenografija, odnosno scenski dizajner?

Scenografija je na margini, ali je veoma značajna, atmosferski i ima moć da još jače uvuče publiku u priču i cjelokupnu predstavu da nije čak ni svjesna. Uspjeh scenskog dizajnera je kad publika ne primjeti nešto značajno scenografiju, jer tada  nije ispred predstave već je prati, i diše zajedno s njom. Moje iskustvo je takvo da publika i te kako prepozna “šta je pisac htio reći”, naravno to su opet specifične oči. Iskreno žao mi je što nikad nisam pročitala neku kritiku gdje se neko pozabavio opširnije kostimom, scenografijom i dizajnom svjetla, jer pored režije i oni govore o nečemu, zapravo o mnogim stvarima.

andreja-rondovic-zak-i-njegov-gospodar
Predstava „Žak i njegov gospodar'', Foto: Samir Delić​​​​​​​

Rad na kom pozorišnom komadu bi izdvojila kao najzahtevniji, a na koji svoj projekat si posebno ponosna?

Istog trena znam odgovor na ovo pitanje, to je predstava “Krvave svadbe” i to samo zbog tehničkog rešenja zida, a posebno sam ponosna na svoj prvi projekat, scenografija za predstavu “Žak i njegov gospodar” jer je prvi :)

Između ostalih, radila si scenografiju za „Tartifa’’, jednu od najzapaženijih predstava prošle godine. Šta ti je bilo najzanimljivije u toku rada na ovoj predstavi, i koliko ti je novih prilika doneo?

Najzanimljiviji je svakako bio proces, i energija u toku njega. Sigurno je to da mi je sam “Tartif” dao šansu da radim kao autor scenograf sa Igorom Vukom Torbicom, da se upoznam bolje sa još jednim načinom rada u pozorištu, pa čak i da nastavimo dalje zajedno da stvaramo. Što mi je naravno neizmjerno drago. Rekla bih prije svega da mi je ovaj projekat donio malo više samopuzdanja, što daje slobodu kreativnosti u stvaranju jednog scenografskog rešenja, pa samim tim i razne prilike. Ali rekla bih da su i drugi reditelji i projekti to činili jednako.

Očekuješ li da će u budućnosti biti prostora da radiš u pozorištima ili na filmu u Crnoj Gori i da ćeš i tamo biti prepoznata?

Naravno da bih voljela da budem prepoznata i u svojoj državi i da vjerujem da postoji prostor za mene i tamo, međutim, kako ja razmišljam, za mene umjetnost nema granica, upoznajući se sa ovim svijetom shvatila sam da u umjetnosti nedostaje energije i uzvišenja duha, da bi nam umjetničko djelo nešto kazalo i pokazalo,  i prema tome ona ne može da se lokalizuje. Tako i nisam opterećena time da li će neka određena država da me prepozna, planeta zemlja je za mene jedno, pa samo pičim. Svakako su se u međuvremenu ukazala dva projekta koja sam radila u svom rodnom gradu Podgorici, što mi je izuzetno drago. Za dalje, samo će se kazati.

Naslovna i prva fotografija: Nada Vojinović



Ukoliko želite da naš rad podržavate iznosom koji sami određujete na mesečnom nivou, kliknite ovde: https://www.patreon.com/hocupozoriste