Dijana Milošević: „Da, biće pevanja o mračnim vremenima“

Ljiljana Božić
Mar 2019.

DAH teatar je nastao u specifičnim uslovima 1991. godine. Misao vodilja ove ustanove koja je tada ustanovljena i do današnjeg dana je ostala ista: „U savremenom svetu, destrukciji i nasilju može se suprotstaviti stvaranje smisla“. O ovoj misiji, revoluciji, revolucionarima i revolucionarkama razgovarali smo sa Dijanom Milošević, koosnivačicom i umetničkom direktorkom DAH teatra i rediteljkom predstave “Zagonetka revolucije”. Razgovor vođen nakon izvođenja u januaru u UK Stari grad.

Možete li nam reći nešto o tome kako Vi vidite ulogu umetnika u društvenom životu?

Razmišljam večeras, kao da smo napravili neki luk od te naše prve predstave, koja je bila zasnovana na pesmama Bertolda Brehta čiji je moto: „Da li će biti pevanja u mračnim vremenima?“ Da, biće pevanja o mračnim vremenima. I evo, danas u ovoj predstavi „Zagonetka revolucije“, jedna od mojih omiljenih replika je da je umetnik u stvari uznemirivač. I ja mislim da jeste, da je to uloga umetnika, da oni ne smeju da se svrstavaju pod partijske kape, niti bilo koje druge, nego da u nekom smislu moraju uvek da budu neka vrsta savesti društva.

U predstavi se pojavljuju likovi revolucionara koji su marginalizovani u istorijskom pamćenju. Zašto baš njih četvoro?

Da, to je dobro pitanje, iz mora drugih revolucionara... Recimo, Urlike Majnhof je uvek bila enigma. Vrlo kontradiktorno, s jedne strane, borila se za sve prave stvari, iza kojih bih ja odmah stala, a, sa druge strane, u to ime je počela da ubija. Kao i Kamilo Sjenfuegos, koji je bio Kastrov saborac. On je bio neka vrsta državnog ubice, a sa druge strane je imao veliku viziju, oslobađao Kubu od ugnjetavanja. A Roza Luksembrug je ličnost koja je meni, kad sam počela zaista da se bavim njom, ostala trajno fascinantna kao neko ko je po svaku cenu ostao dosledan svojim pacifističkim principima. Mislim da se o njoj u suštini ne zna dovoljno, jer je manje–više svi znaju samo kao socijalistkinju i levičarku, ali ona je bila jedna vizionarka i jedna vrsta, ako mogu tako da kažem, svetih ljudi u toj svojoj doslednosti i insistiranju na pravdi, istini, u stvari, na pozitivnoj strani sveta. I Fanji Kaplan, o njoj se najmanje i zna. Meni je bila jako zanimljiva cela ta kontradikcija i to lažiranje istorije. Mi smo savremenici pitanja, na primer, ko je ubio Zorana Đinđića, pa ko je zaista pucao na Lenjina, šta se tu stvarno desilo. Mi konstantno živimo u jednom strahovitom lažiranju istorije i činjenica i ti likovi su jednostavno poslužili da možemo da ispričamo sve te neispričane priče.

Do kog momenta je revolucija revolucija, a kada počinje da zalazi u destrukciju?

To je pitanje kojim se mi i bavimo. U stvari, u nekom radikalnom smislu izgleda kao da se prava revolucija nije ni desila, odnosno, da prava revolucija može da bude samo revolucija, to jest, evolucija ljudske svesti. Jer, sve van toga u suštini u jednom trenutku počinje da se okreće protiv sebe. Postoji ona čuvena izreka „Revolucija jede sopstvenu decu“. Dakle, sva ova četiri revolucionara su se borila zaista za najsvetlije moguće ideje, ali, na nivou svesti na kome se nalazimo mi, generalno kao civilizacija, deluje da izazovu tih ideja još uvek nismo u stanju da odgovorimo. Osim u slučaju Roze Luksemburg, kod koje se nije desio preokret kao kod preostala tri revolucionara, zbog čega mi je bilo jako važno da kažem: „Da, ovakva revolucija je moguća.“ Ali mi očigledno još uvek nismo spremni za nju, pa je Roza likvidirana na najsuroviji mogući način. Mi i do dana današnjeg ne znamo šta bi bilo da nije. Neki smatraju da bi tok istorije bio potpuno drugačiji, da možda ne bi došlo ni do Hitlera, ni do Drugog svetskog rata. U tom smislu, da, izgleda da se prava revolucija još uvek nije dogodila.

Pošto se istorija ponavlja, deluje da mi kroz vekove ne evoluiramo ka ovim plemenitim idejama?

Pa, da. Mi slabo učimo na istorijskim greškama. U našoj zemlji, a i generalno. Međutim, mislim da je uloga nas umetnika, između ostalog, upravo da podsetimo na te velike, svetle duše i da kažemo: „Da. Prava pobuna je ipak moguća.“ Ali, treba se setiti i divne misli Roze Luksemburg, koja kaže da je svaka suza koja se prolije zbog revolucije jedna velika nepravda. Mene je jako inspirisao jedan mađarski filozof, disident, Gašpar Tomaš, koji je prošle godine gostovao u Narodnom pozorištu u okviru Filozofskog teatra i rekao da je svet u potpunom mraku, da vlade rade protiv svojih građana, na makroplanu i na mikroplanu, da ne žele da se zaustavi ekološka katastrofa zbog ličnog profita i tako dalje, i da jedinu nadu vidi u malim, transparentnim organizacijama koje su posvećene istini. Ja volim da mislim da smo mi jedna takva organizacija. Postoji nada, i to je ono što smo hteli u nekom smislu da poručimo, ali, na kraju, glumci ipak sedaju i kažu publici: „Pa, dobro, hajde sada vi. Mi smo svoje rekli.“

Istorija fikcionalizije istinu, a pozorište, pogotovo savremeno, koje se poigrava i sa dokumentarnošću (imali smo u predstavi kvazidokumentarne snimke iz zarobljeništva likova),  nalazi se na granici istine i fikcije. Da li ova veza omogućava pozorištu da bude možda i najveće svetlo u mraku postojanja?

Ja se zaista slažem sa tim. Drago mi je da to kažete, zato što ja mislim da jedino pozorište od svih umetničkih formi nudi mogućnost da zajedno mislimo, da zajedno plačemo, da na kraju razmenimo misli i tako dalje. Meni je strašno uzbudljiva ta energija misli koja se oseća, pogotovo u predstavama kao što je „Zagonetka revolucije“, u kojoj se malo ljudi nalazi u skučenom prostoru i učestvuje u zbivanjima na sceni. Drago mi je što čujem da različiti gledaoci prate različite idejne linije i u nekom smislu montiraju svoju priču. Naravno, centralna ideja i tema moraju da postoje, ali vrlo često publika izlazi sa svojim zaključcima, što i jeste poenta cele ove priče.

Koliko istorija prelazi u fikciju, toliko i ideologije imaju neku svoju teatralnost. Glumci su u ulozi revolucionara gotovo vrbovali gledaoce da progovore, pozivali ih da probude svoju svest o građanskoj dužnosti... Sve društvene pojave imaju odlike teatralnosti, pa se čini da je zbog toga pozorište u ovoj priči izrazito funkcionalno.

Jeste. Revolucije koriste spektakl, a spektakl koristi elemente teatra i otuda ovo prožimanje.

U predstavi su prisutna tri ženska lika i jedan muški, koji je bio skrajnut iza ličnosti čuvenog Če Gevare. Kako komentarišete ovakav odabir? Kakvu ulogu imaju marginalne ličnosti (i društvene grupe) u revolucijama?

Kada smo istraživali za ovu predstavu naša dramaturškinja Dubravka Duca Knežević nalazila je razne materijale i onda smo saznale, pa smo se šalile da smo to preskočile negde na času istorije (a čini mi se da je to možda pre pitanje naučnog kanona), da su žene zapravo započele i Francusku i Sovjetsku revoluciju. Žene su prve krenule, a kasnije su im se priključili muškarci, i to jeste istorijska činjenica. Tako da, žene su te koje su prve pokretale revolucije zbog hleba, zbog gladi, zato što su morale da hrane decu, i meni je bilo jako važno da prikažemo revolucionarke, zato što mi stalno slušamo o revolucionarima, a paralelno sa njima i zajedno sa njima revolucionarke su pravile revolucije i u njima aktivno učestvovale. Jedna od tema kojima se ja bavim jeste nevidljivost žena u raznim poljima, pa je naša prošla predstava, „Žene DADE“ tako za temu imala skrajnutost umetnica dadaizma, čija su dela podjednako vredna kao i dela čuvenog Dišana ili Bola, a potpuno su nevidljive u istorijama umetnosti. Što se tiče Kamila Sjenfuegosa, iako se o njemu malo zna, svi Kubanci su ga obožavali i on je postao mitska figura u celom tom užasu, jer je očigledno likvidiran od strane Kastra. Ipak, nisam ga izabrala zato što je bio u Kastrovoj i Če Gevarinoj senci, nego zašto što je bio zanimljiviji, kompleksniji.

U predstavi su korišćeni odlomci i okviri iz dela Harmsa i Majakovskog. Opet, u pitanju su marginalizovani pisci, sa revolucionarnim idejama.

Jeste. Sve se ovo dešava u okviru jedne velike, harmsovske probe. Harms je bio čudesan pisac, ruski avangard koji je završio tragično. On nam je bio jako važan, značenjski i istorijski. I Majakovski, sa njegovim tezama o revoluciji kao principu. Ko ne zna, mogao bi da kaže da smo ovih dana pisali te njegove teze.

Na sceni se u toku predstave govori raznim jezicima, vidimo različite sudbine, od onih istorijski nezabeleženih do onih koje su se pretvorile u legendu. I sve mikrorevolucije se slivaju u jedan opšti princip. Da li možemo reći da je, pored svih posledica, ipak važno da se čovečanstvo ne pomiri sa mrakom?

Jeste. Ja zaista mislim da treba da negujemo nadu. Ali da moramo da budemo svesni šta je oko nas i da je nada pitanje izbora.

I, za kraj, otkud ova predstava u 2018. godini?

Večeras mi je nekoliko gledalaca prišlo sa rečima: „Bože, kako ste uboli trenutak“. Mi uvek u našim predstavama nekako anticipiramo događaje, to je stvarno čudno. Direktan povod je obeležavanje stogodišnjice Sovjetske revolucije, stogodišnjice Nemačke revolucije, kraja Prvog svetskog rata. To je nekako uplivalo u moj tematski krug, jer mene već dugo zanima taj fenomen pobune, šta ona znači, da li je moguća danas, koje su posledice. Zanimljivo je što je predstava zaživela upravo sada kada su kod nas ovi veliki protesti i kada je situacija takva kakva jeste i kod nas i u svetu.

Prva fotografija preuzeta sa http://ekatharakalari.org/dijana-milosevic/

Ostale: Jelena Petrović (hocupozoriste.rs)



Ukoliko želite da naš rad podržavate iznosom koji sami određujete na mesečnom nivou, kliknite ovde: https://www.patreon.com/hocupozoriste