Poslednja generacija homo sapiensa

Izgubljeni pejzaži
Bitef teatar
Piše: Ivana Daković
15. nov 2020.

Plesni komad „Izgubljeni pejzaži“, premijerno odigran 16. oktobra u Bitef teatru, vrlo spretno koristi svjetlo, pokret, naraciju i jedan gimnastičarski obruč u namjeri da nas suoči sa pitanjem sopstvene smrtnosti.

Počinje gotovo naivno: prikazom Maneovog Doručka na travi. Ispred nas su izložena ljudska tijela, svedena na što manje različitosti, postavljena u položaje likova sa slike (i jedne poluprazne korpe voća). Scena izgleda poznato, umirena publika prati glas naratora i stvara sopstvenu sliku onoga što se dešava na sceni. Već tada kreće razvoj duboko individualnog doživljaja komada.

izgubljeni-pejzazi-recenzija1

Stvar je u tome što se ista scena prikazuje još jednom, ovog puta drugačije. Pejzaž više nije zelen, naracija je fragmentirana, tijela se kreću neprirodno, a sveprisutna jeza raste. Treći, poslednji prikaz istog pejzaža, potpuno ga razlaže i budi osjećaj da ipak nismo sasvim sigurni šta se događa. Svijet koji nam je do maloprije izgledao pitomo i poznato, pred našim očima zauzima sasvim drugačiji oblik. Veze između čovjeka i prirode nasilno se gube, a čovječanstvo naglo bira novi put razvoja. Baš u tom trenutku, nelagoda nas grabi i ne pušta još par dana posle odgledanog komada. Iščupala nas je iz crvene stolice u koju smo se udobno smjestili i ubrzanim tempom nas upoznaje sa novim načinom života.

U prvom dijelu predstave, tek se letimično pominju neki od glavnih motiva, poput smrti, bilo sopstvene ili smrti drage osobe, sve do pojave Marije Bergam, koja nas, kao prototip vječne mladosti, uvodi u svijet Natčovjeka. Centralna tema postaje pozicija čovjeka u sve brže napredujućem svijetu nauke i tehnologije, sa akcentom na projekte koji vode pobošljanju samog ljudskog tijela i, u krajnjoj liniji, zaustavljanju procesa starenja. Ovu ideju najbolje oslikava kontrast Branka Cvejića, kao simbola svijeta koji možda već napuštamo, i djevojčice gimnastičarke (Mila Lukić), koja nam pokazuje koliko mlado, gipko i savršeno naše novo Ja može biti.

izgubljeni-pejzazi-recenzija2

Smatra se da nas svijest i sposobnost apstraktnog mišljenja suštinski razlikuju od ostalih oblika života, i da je upravo ono što možemo podvesti pod pojmom duše garancija da nas mašine i računari nikada ne mogu zamijeniti. Predstava razlaže navedenu tezu, postavljajući pitanje da li vještačka inteligencija, kao način na koji čovjek pokušava da pokori prirodu, predstavlja prijetnju za cjelokupnu ljudsku vrstu.

Pretpostavlja se da je naše sadašnje tijelo nesavršeno, da je smrt greška u genetskom kodu i da poboljšanjem ljudskog organizma možemo pronaći način da je zauvijek izbjegnemo. Ali, nije li važnije pitanje zbog čega uopšte mislimo da smo nesavršeni? Naše tijelo svakog trenutka odradi niz nezamislivo kompleksnih radnji kojih najčešće nismo ni svjesni. Zašto ih potcjenjujemo? Zbog čega smrt, kao jedinu izvijesnost svega živoga, doživljavamo kao grešku? Sve i da možemo, da li uopšte želimo da budemo besmrtni?

„Izgubljeni pejzaži“ otvaraju mnoga velika pitanja, ali jedno je sigurno: svjedoci smo da je golim okom nevidljivi virus, sačinjen od samo dvije komponente, za koga još uvijek nismo sigurni ni da li ga možemo nazvati živim, uspio iz korijena da promijeni funkcionisanje „najsnalaživljijeg oblika života na planeti“. Da li zaista mislite da smo uspjeli da pokorimo prirodu?

Foto: Jelena Janković/Bitef teatar




Ukoliko želite da naš rad podržavate iznosom koji sami određujete na mesečnom nivou, kliknite ovde: https://www.patreon.com/hocupozoriste