Romeo i Julija

Ulogujte se da dodate predstavu u listu zelja
5.0

Broj ocena: 1;

Romeo i Julija

Premijera: 03. Apr 2022.
Pisac: Vilijem Šekspir / Marija Stojanović, Režija: Stevan Bodroža

Igraju:

Hana Beštić, Milan Zarić, Dušica Sinobad, Jovana Cvetković, Marijana Vićentijević Badovinac, Katarina Dimitrijević, Nikola Kerkez, Nenad Radović i Lazar Maksić

Prevod: Jelisaveta Milojević, Dramaturg: Marija Stojanović, Scenograf: Milica Bajić Đurov, Kostimograf: Milica Kolarić, Koreograf i scenski pokret: Nevzati K. Keri, Asistent kostimografa: Strahinja Tabaković, Lektor: Ljiljana Mrkić Popović, Scensko mačevanje: David Alić, Izbor muzike: Stevan Bodroža



REČ REDITELjA

Vanvremenost „Romea i Julije“, njegova referentnost na različite epohe i generacije ljudi sadržana je u njegovim arhetipskim temama. Nama je ovom prilikom bila najbitnija ona međugeneracijskog nepoverenja i kobnog pokušaja kontrole mladih od strane starijih. Uverenje starijih generacija ili generacija roditelja da znaju šta je njihovom potomstvu potrebno i da stoga imaju pravo da nameću svoje vrednosti, kontrolišu živote mladih i tako ih usmeravaju u pravcima koje oni, odrasli, smatraju poželjnim je tako često izvor strašnih tragedija. Ova predstava pokušava da raskrinka upravo takva nametnuta pravila koja poput žrvnja mrve mlade ljude, te nametnute ideje da postoji samo jedan ispravan način življenja u kom se unapred zna s kim treba a s kim ne treba ostvarivati odnose, ko je prijatelj, a ko neprijatelj. Pokušali smo da materijalizujemo krik mladih za sopstvenom slobodom, u kojoj se čak i iz mogućih grešaka uči šta život u svojoj suštini jeste za onoga ko taj život živi, umesto za onoga ko pokušava da ga spolja kontroliše i oblikuje. U tom smislu drama "Romeo i Julija" nije samo tragedija sa elementima melodrame, već i duboko filozofsko delo.
Naš cilj nije bio "muzejska" igra Šekspira niti pak njegova potpuna dekonstrukcija i modernizacija. U formi koja je skoro klasična, u kojoj se čuva lepota Šekspirovog stiha, ipak se tragalo za damarima modernosti, upravo u razumevanju šta ovo delo može da znači mladoj publici danas. A ono što spaja mladu publiku danas sa mladom publikom bilo koje epohe je bunt prema odraslima, prema njihovoj rigidnosti. Iako ova rigidnost svakako dolazi iz autentične ljubavi i brige, ukoliko ne poštuje granice individue, ona često vodi u tragične odluke i ishode. Pogrešno usmerena i materijalizovana ljubav između roditelja i dece čini sudbine poput Romeove i Julijine mogućim.
Može li se otići drugim putem od onoga kojim su njih dvoje otišli? Poslednji san koji njih dvoje sanjaju zajedno, dok njihove duše lagano prelaze "na drugu stranu" materijalizovan je kao lutkarska predstava u predstavi, u kojoj njihova priča ima srećan kraj, usled nekonfliktno rešenog problema i uspelog pokušaja razumevanja između dve antagonizovane porodice. U tom smislu, ova predstava je poziv da se roditeljska okrutnost, čiji je cilj zaštita, ukine i pretvori u međugeneracijsko slušanje i solidarnost.

Stevan Bodroža